O knjizi su govorili Varja Đukić, Aleksandar Milosavljević, pozorišni kritičar i teatrolog, urednik izdanja, te prof. mr Janko Ljumović, koji je bio u ulozi moderatora
Na Trgu pjesnika u Budvi sinoć nastavljen književni program 38. festivala Grad teatar predstavljanjem monografije „San na javi – o teatru s ovog kraja svijeta“, posvećene glumici Varji Đukić.
O knjizi su govorili Varja Đukić, Aleksandar Milosavljević, pozorišni kritičar i teatrolog, urednik izdanja, te prof. mr Janko Ljumović, koji je bio u ulozi moderatora.
Prvi dio razgovora Ljumović je naslovio „Varja Đukić i Grad teatar“, podsjetivši publiku na njene uloge u festivalskim produkcijama i koprodukcijama Grada teatra poput „Banović Strahinja“ u režiji Nikite Milivojevića, „Jerma“ u režiji Ljuboslava Majere, „Ribarske svađe“ u režiji Ane Vukotić i „Krvave svadbe“ u režiji Igora Vuka Torbice.
„Tu se definitivno izdvaja ‘Banović Strahinja’, jedna od kultnih predstava Grada teatra, uloga za koju je Varja dobila i Sterijinu nagradu. Takođe, želim da istaknem da je Varja Đukić, pored mnoštva drugih nagrada, dobitnica i nagrade za pozorišno stvaralaštvo Grada teatra za 2015. godinu. Publika pamti uloge iz predstava koje sam pomenuo, kao i iz mnogih drugih koje su gostovale na festivalu i u kojima smo gledali Varju Đukić“, naglasio je Ljumović.
Đukić je istakla da je prostor presudno važan u teatru jer se teatar dešava u kontekstu prostora.
„To je moj lični odnos prema teatru u svakom smislu, odrednice poput prostora, vremena i mjesta. Presudno je važno i s kim radimo, kako referiramo na one stvari o kojima mislimo, u kojima živimo i kako se to, direktno ili indirektno, dugoročno odražava na publiku. Mi ne radimo predstavu da bi ona bila dobra, bolja, ovakva ili onakva, već da bismo ostavili trag u publici koji znamo da ona nosi. Predstava ‘Banović Strahinja’ Grada teatra je, u tom smislu, za moju i našu generaciju, možda najznačajnije teatarsko djelo koje je nastalo 1996. godine. To svjedoči ova knjiga bolje nego ja. Mihiz je u to vrijeme bio u dubokoj izolaciji i mi smo znali da je ta izolacija, meni barem lično, bila jako važna jer sve ono što je naš život odredilo, ratovi 90-ih godina, učinilo je da mi možda budemo u tom dijelu najagilnija predstava i najagilnija generacija. Bili smo svi u nekoj punoj snazi, u punoj mentalnoj i fizičkoj snazi, punoj energiji i ta predstava je proizvela ono što publika pamti dan danas“ kazala je Đukić, dodavši da knjiga ‘San na javi – o teatru s ovog kraja svijeta’ nije samo hronika teatra već i hronika jednog vremena u kome taj teatar djeluje.
„U tom smislu Grad teatar je za nas imao jako puno važnosti i značaja“ istakla je.
Govoreći o predstavi ‘Krvave svadbe’ Igora Vuka Torbice, u kojoj Varja Đukić igra zapaženu ulogu, Aleksandar Milosavljević je kazao da je riječ o jednom od najprovokativnijih, najdubljih i najozbiljnijih scenskih izvođenja nekog Lorkinog djela kod nas.
„Predstava je moćna zato što je sačuvala tu Lorkinu poetičnost, a sadejstvo rediteljskog postupka i glumačkih sredstava i emocija koji su utkani u tu predstavu su zaista čudo. Mislim da ste srećni što imate mogućnost da tu predstavu još uvijek gledate. Igor Vuk Torbica je našim teatarskim nebom proletio kao meteor i svaka predstava koju je radio, bukvalno svaka, čak i posljednja koja je zapravo bila neka vrsta radionice koju je radio sa pirotskim glumcima, svaka je po nečemu značajna“, kazao je on, dodavši da se sjeća kada je prvi put gledao predstavu ‘Banović Strahinja’.
„Sjećam se premijere na Citadeli, to je bilo kao da me brzi voz udario. To je za mene bilo tako šokantno i kroz ‘Banović Strahinju’ hoću da se vežem direktno za Budvu i to je taj malo prošireni kontekst. Devedesetih godina nije bilo lako baviti se pozorištem u Srbiji iz različitih razloga. Besparica je bila samo jedna dimenzija, ali to je bio prostor u kojem je Beograd, barem kad je pozorišna umjetnost u pitanju, prilično ličio na močvaru. A predstave koje su nastajale u Budvi nastajale su u kontekstu te slobode koju mi nismo imali u Beogradu. Ja neću da kažem da smo mi bili u Beogradu pod okupacijom, kao što u izvjesnom smislu danas jesmo, ali hoću da kažem da nije bilo atmosfere u kojoj ste mogli da se oslobođeno i rasterećeno bavite pozorištem. Pogotovo ako je tema Mihizova drama ‘Banović Strahinja’ u kojoj Mihiz već relativizuje mit i epski narativ, odnosno epsku priču, smještajući je u zaoštren politički kontekst. A onda ova generacija glumaca, predvođena mladim, i u najboljem smislu ambicioznim Nikitom Milivojevićem, punim energije, pravi jednu predstavu koja tu komplikovanu priču, koja je oštra politička aluzija na političko stanje u Titovoj Jugoslaviji, izmješta iz tog konteksta i prebacuje u stvarnost u kojoj mi danas živimo. Ja i dalje smatram, a pišem o pozorištu i bavim se pozorištem nekih četrdesetak godina, da je ‘Banović Strahinja’ jedna od najznačajnijih predstava koje su nastale u našem tadašnjem zajedničkom teatarskom prostoru“, naglasio je Milosavljević.
Đukić je zatim pročitala odlomak iz knjige posvećen reditelju Igoru Vuku Torbici.
Ljumović je kazao da knjiga ‘San na javi’ nudi narativ o metodologiji umjetnosti glume.
„To je priča o dijalogu sa rediteljima, sa mnogim drugim saradnicima koji čine teatar i to je zaista dragocjenost ove monografije koja autopoetički iz samog dijaloga koji Varja i Saša imaju, nastaje i nudi nešto što rijetko koja knjiga može da nudi kao spoj teorije i prakse“, kazao je Ljumović.
Govoreći o kritici, Milosavljević je kazao da pozorišni kritičari ne znaju da pišu o glumi, odnosno da su vrlo rijetki oni koji znaju. “
„Nepogrješivo je tačno da oni mogu da nauče o režiji puno, mogu da nauče o istoriji drame, mogu da čitaju drame, mogu to nekako da objasne i da uspostave neke relacije između pozorišnog umjetničkog djela i svog kritičkog suda, ali pozorišni kritičari ne znaju da pišu o glumi i rijetki su oni koji su u ponekoj svojoj kritici zaista umjeli tačno da kažu i objasne šta je to glumac na sceni radio. Svjestan te kritičarske nemoći, naravno da me posebno interesovalo da saznam i utvrdim šta je to, da citiram naslov monodrame Goce Marić ‘Neuhvatljivi sistem glume’. Šta je to, kako se to radi, kako to Varja Đukić postaje ‘žena’ u inscenaciji ‘Banović Strahinje’, koji su to procesi kroz koje ona prolazi. Naravno, čitao sam i Stanislavskog i Čehova i iskustva velikih glumaca, ali kad god bismo se povremeno sretali, to je bila zapravo tema naših razgovora. I kada me je Varja pozvala da radimo ovu knjigu zajedno, želio sam da te naše sporadične susrete i razgovore koncentrišem i da pričamo o Varji Đukić kao glumici. A onda se ispostavilo nešto što sam osvijestio naknadno, a zapravo sam morao biti svjestan toga mnogo ranije. Varja nije u pozorištu samo glumica, ni kada obavlja posao glumice kada tumači lik. Varja u pozorištu nije samo reditelj kada režira predstavu. Varja jeste teatar zato što ona misli, sistem njenog mišljenja obuhvata cjelinu. Meni je tragično kad vidim na probi da glumci onim flomasterom u boji obilježavaju samo svoje replike. I onda dremaju dok ih inspicijent ne probudi i onda oni pročitaju ono što im je markerom označeno. To je stvar zbog koje ja poludim kada to vidim. Varja ne prihvata takvo pozorište. Pozorište je vrlo složen sistem interakcija koje se uspostavljaju između pisca komada, reditelja, svakog pojedinačnog glumca, a onda stvar dobija hičkokovsku dimenziju kada svi ti odnosi počnu da se prepliću u uzajamnim odnosima između glumaca“, poručio je Milosavljević.
Ljumović je kazao da je knjiga ‘San na javi’ registar značajnih ličnosti istorije jugoslovenskog i postjugoslovenskog pozorišta te da je značajna za pozorišnu istoriografiju, na šta je Milosavljević odgovorio da nijedno ime u knjizi nije slučajno pomenuto.
„Pažljivi čitalac ove knjige će vidjeti da su sva ta imena kao neko sazvežđe, javljaju se i uspostavljaju jedan specifičan koordinatni sistem u kojem prepoznajemo obrise upravo onog posebnog posvećeničkog teatra. I to je pozorište, to je teatar Varje Đukić, a sva ta imena prave to sazvežđe“, kazao je on.
Đukić je osnivač, vlasnik i menadžer knjižare Karver, a govoreći o književnosti, ona je otkrila da joj je žao što gubi čitalačku kondiciju.
„To sam prepoznala kod velikog broja ljudi da je gube sa godinama, neki je možda i dobijaju, a ja ću pokušati da je povratim. To nije mala bitka, ali se sve bitke koje profilišeš kao neophodne moraju dobiti jer radiš za njih. Mene nisu tipično zanimali beletristika ili romani, već prije svega poezija i esejistika. Vrlo rano sam primijetila da me ta literatura izuzetno privlači, da me izuzetno angažuje, da ja u poeziji nalazim apsolut za ono što jeste vrhunac književnog stvaralaštva ili civilizacijske moći. Moram da kažem da odmah imam asocijacije na antičku dramu i na sve stihovano, na Šekspira i na sve ono što je nasljeđe ritma stiha. Vidim da je to toliko intenzivan prostor mog života, da nikada ni u pozorištu, osim kada sam bila motivisana drugim razlozima, da mi reditelji ponude dramu kada znam da će to dramsko djelo biti interpretirano od tog reditelja, a da ću se ja povinovati toj interpretaciji, da sam uvijek više inspiracije nalazila u prozi ili u poeziji. I to je ono što mi je predstavljalo jako veliko zadovoljstvo jer sam nalazila otvorene, slobodne prostore za inscenacije i za svoju interpretaciju toga, neopterećena time što nisam profesionalna rediteljka, nego sam po obrazovanju glumica, tražeći načine, prije svega kroz direktnu konekciju, kako da izrazim i iskažem to djelo iz svog glumačkog iskustva. I to mi se čini da je uvijek bilo na neko zadovoljstvo publike i na neku vrstu dobitka publike. To mi je bilo jako važno jer sam otkrivala publici neke prostore koji su joj bili nedostupni kao pozorišna djela“, kazala je Đukić.
Veče je zaokruženo pitanjima iz publike, a Đukić je na samom kraju pročitala još jedan odlomak iz knjige „San na javi“.
3.08. – vijesti