Predstave “Banović Strahinja, “San ljetnje noći”, “Karolina Nojber”, “Ivanov” su produkcije i koprodukcije po kojima je festival „Grad teatar“ prepoznat već više od dvije decenije, a ime koje se vezuje za ove predstave i sam festival jeste reditelj Nikita Milivojević, koji ove godine, na XXXV festivalu „Grad teatar“, potpisuje režiju za dugo očekivanu predstavu “Zelena čoja Montenegra”, koja je nastala po motivima istoimenog romana Moma Kapora u saradnji sa Zukom Džumhurom. Predstava “Zelena čoja Montenegra” je koprodukcija je JU „Grad teatar“, Beogradskog dramskog pozorišta i Gradskog pozorišta iz Podgorice i govori o prijateljstvu crnogorskog knjaza Nikole Petrovića i Osman-paše Sarhoša, zarobljenog u bici na Vučjem dolu, u julu 1876. godine.
Reditelj Nikita Milivojević u razgovoru ističe da je to jedna od tema, ali da ih ima još mnogo koje su njemu bile zanimljive.
Kad pročitate roman onda imate neki utisak o njemu, postoji neka želja i možda postoji mogućnost, ili je vi tražite, kako to prevesti na neki scenski jezik. Ja se sjećam kada se roman pojavio devedesetih godina on je bio veliki hit. Sjećam se da je tad proizveo jedan zanimljiv i prijatan utisak kod mene. Ono što mi se posebno dopalo bila je ta neka strašno zanimljiva kombinacija nečega što je istorijski tačno i nečega što je gotovo na ivici da nije moguće. Bili ste na samoj ivici fantazije i nečega što je istorija već usvojila i osvojila kao istinite događaje. Ta kombinacija je bila toliko zanimljiva i neobična za mene da mi se tu već ukazao prostor za zanimljivu ekranizaciju. To se vidi, odmah prepoznajete materijal koji vam to nudi ili ne. Nisam se uopšte iznenadio kada sam kasnije otkrio da su oni pisali prvo scenario.
Kako ste se ponovo susreli sa ovom pričom?
Prošlo je od toga puno vremena i zvali su me iz Grada teatra Budva, poslali su mi ponovo roman da pročitam i pitali me da li sam zainteresovan za njega. Znate, to je jedan od onih romana koje pročitate za jednu noć. To se i desilo u Atini, za jednu noć sam pročitao roman i ponovo se pojavio taj isti ustisak u stomaku koji sam imao i devedesetih godina, što će reći da se radi o jednoj priči koja je na jedan vrlo vješt, zanimljiv i uzbudljiv način pisana, gdje se uvijek prepliću neka vremena, gdje se mašta i stvarnost toliko dodiruju da vi ne razaznajete gdje prestaje jedno počinje drugo, gdje prestaje fikcija, a gdje počinje stvarnost i obrnuto. To mi je bilo strašno uzbudljivo, uvijek kada postoje takve priče, ja tu prepoznajem nešto za moje pozorište. To je nešto što je meni blisko. Na trenutak me podsjetilo na roman “Sto godina samoće” gdje se isto tako miješaju vremena, gdje se istorijski likovi prepliću sa savremenim likovima pa se u nekom novom vremenu svi susreću. Đedovi, unuci, praunuci, savremenici. To je bio moj utisak, osjećaj i razlog da uđem u cijelu ovu priču, jer je pokrenula moju maštu.
Publika sigurno ima određena očekivanja s obzirom da im je roman dobro poznat i svi su ga pročitali, pojedini sigurno i više puta. Kakvu reakciju očekujete?
Prvo treba uvijek krenuti od toga da predstava stvara svoj autentični jezik. Pisani tekst je pisani tekst, riječ koja se pročita i riječ koja se izgovori na sceni nisu iste. One nemaju isto dejstvo. Tako da sa tim treba krenuti u gledanje predstave, ona je jedna autentična cjelina u kojoj su svi elementi iz romana za koje sam smatrao da treba da budu u njoj. Reditelj kad režira, on uvijek razmišlja o vrsti vizuelnog jezika i neke emocije koja treba da pređe na gledaoca. Ako ta emocija prelazi, ako je taj vizuelni jezik predstave dovoljno uzbudljiv, maštovit i zanimljiv gledaocu ja više nemam sumnju. Naravno, svako će da učita nešto svoje i o tome uopšte ne treba razgovarati. Kada bih ja razmišljao o tome šta će ko da učitava ja nikad ne bih mogao da radim svoju predstavu.
Dakle, ne postoji zabrinutost?
Nemam. To je sada jedan dobar znak za mene. Ovih noći smo uspjeli da napravimo par progona i da ste me pitali prije desetak dana možda bih i imao neku dozu zabrinutosti jer je trebalo sve to ovdje adaptirati, ovo je otvoreni prostor. Oslobodili smo predstavu svega onoga što bi moglo da joj bude smetnja i da ona organski postane cjelina u ovom prostoru. Morate uvijek da vidite šta jedan prostor nudi vašoj predstavi i šta joj oduzima. Trudite se uvijek da ona postane organski dio te jedne cjeline. Kada sam prvi put vidio ovaj prostor ja sam pomislio da je nju moguće igrati jer je stilski vrlo jednostavna.
Postoji i istorijska povezanost sa ovim prostorom?
To je posebno uzbudljivo. Volim te prostore u kojima vi osjećate da nije vaše vrijeme jedino, niste vi centar svijeta, da ste rođeni mnogo prije toga kad ste rođeni. I budućnost je dio vašeg života koliko i prošlost i sadašnjost. Uvijek mi je smetalo kada gledam predstave u kojima je aktuelan današnji trenutak. Taj današnji trenutak traje još sjutra i prekosjutra jer se stvarnost toliko brzo mijenja da pozorište ne može da trči tu trku sa stvarnpšću, pozorište nije hipodrom. Ako trčite tu trku sa stvarnošću vi propuštate mnogo važnije stvari. Na primjer, predstava je navodno vrlo aktuelna, a onda shvatite da ona život nije aktuelna jer propušta suštinska životna pitanja.
Koja su to suštinska životna pitanja?
Znamo koja su, ona se ne mijenjaju hiljadama godina. To su pitanja ljubavi, vjere, slobode. Pozorište već dvije hiljade godina priča suštinske priče. Svi veliki pisci pričaju suštinske priče. Zašto igramo Čehova, Šekspira, Dostojevskog, antičke pisce? Zato što su tu suštinska pitanja. Nije suštinsko pitanje ko je danas na vlasti, a sjutra nije. Koga to interesuje.
Čini se da to pitanje danas interesuje najveći broj građana.
To prije svega i nije moja publika, jer to nisu moja pitanja. Onaj koga to interesuje dolazi i uživa u tome. Nema nikakvih problema.
Šta je ovo današnje vrijeme pandemje donijelo pozorištu i kako se pozorište bori?
Desilo se nešto. Mi smo se malo plašili kako će sav taj strah koji se nakupio vratiti uopšte publiku u pozorište. Ispalo je da smo opet loše procijenili. Opet, postoji neka suštinska veza između publike i pozorišta, tj. onoga što je na sceni u smislu potrebe čovjeka da gleda neke priče koje imau veze sa njegovim životom na neki način. Vi kada gledate nešto na sceni pokušavate da prepoznate i pronađete dio sebe, svoje ličnosti, svoje zapitanosti, svoje hrabrosti ili kukavičluka, nešto projektujete od sebe na sceni. Ta potreba je ono što dvije hiljade godina drži pozorište živim.
Vi ste posljednjih godina i stvarali u drevnom antičkom pozorištu Epidaurusu starom preko dvije hiljade godine, prvi ste srpski reditelj koji se tamo predstavio. Kakvo je bilo to iskustvo za Vas?
Ja sam tamo radio predstavu “Pluto” koji je bog raznih stvari, ali između ostalog i novca. Priča je vrlo jednostavna i genijalna. Aristofan postavlja pitanje, malo se šali kao vrhunski komediograf, i kaže da nešto nije u redu sa tim kako Pluto dijeli novac na svijetu, mora biti da je slijep. Onda je napravio taj lik slijepim i Pluto se pojavljuje na sceni potpuno slijep i ljudima je jasno da on brlja zato što je slijep. Zatim odluče da mu vrate vid, da počne da dijeli kako valja i tada stvari postaju još gore i vi vidite da je on manipulator. To je priča stara dvije hiljade godina, a za sva vremena. Mi smo to radili u jeku grčke ekonomske krize i publika se smijala i aplaudirala, a smijeh je često jako oružje.
Naročito kada se posle smijeha i zamisle?
Kako da ne, ja sam imao zaista divne utiske, komentara, susrete sa publikom i kritike. Jedna od tako velikih tema je i ova priča “Zelena čoja Montenegra” gdje vi imate dvije religije, dvije suparničke strane, ali između toga je prijateljstvo koje prevazilazi sve to. Imate čovjeka koji je želio ovdje nešto da mijenja, a takvi ljudi kod nas nisu uvijek dobrodošli. Muka je sve to živa. To je zanimljivo i za pozorište, a i ovako je životno zanimljivo.
Vaša supruga Amalija Benet je radila scenski pokret za predstavu “Zelena čoja Montenegra”. Koliko je važan scenski pokret u ovom komadu i da li je važno imati dobro poznatu ekipu na svakom projektu?
Mi smo jedan mali tim koji putuje po svijetu kao jedan mali gypsy karavan. Treći dio našeg tima je moj kompozitor Dimitris Kamaratos i nas troje tako putujemo i radimo širom svijeta. Ponekad nam se pridruži i scenograf ili kostimograf, ali mi smo stalni dio ekipe. Dimitros sad nije mogao doći zbog drugih obaveza. Kao što se naviknete ponekad na neke glumce, tako se naviknete i na saradnike sa kojima imate utisak da možete da radite i preko Zoom-a ili kako god, gdje god smo na planeti. Ta alhemija funkcioniše na jedan način da možete biti samo srećni što ste upoznali te ljude. Moje pozorište i neki sadržaj unutrašnji se dosta mijenjao zahvaljujući njima. Kad smo kod scenskog pokreta, on u mojim predstavama ima ogroman prostor zato što smatram da je pozorište pokret. Ako je film slika, ako je literatura riječ – pozorište je pokret. Ja kada vidim da ljudi tako sjede i pričaju u pozorištu imam utisak da je u pitanju radio drama. Amalija je neko ko razmišlja iz pokreta jer je školovani igrač. Kao što Dimitirs u svemu čuje zvuk. Oni su neobični i dragocjeni saradnici jer oni donose potpuno novo i neobično iskustvo pored činjenice da su beskrajno talentovani.
Da li mi na ovim prostorima imamo bar slične metode u stvaranju predstave kao što je to slučaj u svijetu?
Daću vam jedan primjer. Da je Dimitris sada ovdje on bi išao po okolini, snimao zvuke, cvrčke, tražio bi od glumaca da mu nešto govore na crnogorskom jeziku kako bi uhvatio jezik. Zatim bi smislio neke vježbe da uhvati ton, ova zvona… Ukupnost prostora. On nije samo čovjek koji ti donese muziku na premijeru nego je od prvog dana tu, kada krenem sa glumcima da čitam tekst. I tu je do premijere. Ta vrsta rada je nešto čega ovdje nikada nije ni bilo, mi to nikad nismo uspostavili. Kao što, nažalost, nemamo ni dizajnera svjetla koji je institucija. On se potpisuje često prije scenografa jer, takođe, prati proces od prve do posljednje probe. Ne želim da ovo ispadne kao da je u svijetu sve u redu, a ovdje nije. Vrlo mi je nezahvalno kada govorim o tome. Ali to nisu toliko teške stvari da bi postale dio naše pozorišne stvarnosti i estetike. Problem je u tome što ljudi nemaju vremena i neće da mijenjaju neke stvari na koje su navikli. Tamo ne možete da radite na više projekata odjednom, već ste u jednom od početka do kraja i dio ste autorskog tima. To su male, ali važne razlike zbog kojih sam ja i izbivao sve ove godine jer vi brzo shvatite gdje imate bolje uslove da radite.
Na Gradu teatru niste bile dvadeset godina, a Vaše ime se i dalje vezuje za ovaj festival iako je prošao jedan veliki vremenski period. Šta Vama to govori i koliko Vam to znači?
To je zanimljiva konstatacija, sve to jako brzo prođe. Ja se pitam i čudim kako je dvadeset godina prošlo tako brzo, ali to je tako tipično, juri se kroz vrijeme. Činjenica je da su mene jedno vrijeme zvali rediteljem Grada teatra, dobitnik sam i nagrade festivala. Tu su nastajale neke, za mene lično, zaista značajne predstave. Neki ljudi koji čak nisu ni gledali predstave “Banović Strahinja” ili “Karolina Nojber”, oni znaju za predstave i to mi je zanimljivo. U pozorištu dosta toga zavisi i od toga ko ga vodi u određenom trenutku, jer to implicira razne stvari. Da se ne lažemo, jedni navijaju za vas, a drugi bi malo da vas povuku za rukav unazad ako mogu. I vrijeme polazi. Sada se pojavila Milena Lubarda Marojević koja je, u ranim godinama Grada teatra, radila intervju sa mnom, tada je bila mlada novinarka. Moram sada da priznam, ne zbog nje već zbog tog utiska za ovo kratko vrijeme koje smo sarađivali na Čoji, podsjetila me malo energijom na te dane i to vrijeme. Imam utisak da pokušava i da je na dobrom putu da vrati tu vrstu značaja Grada teatra kakav je imao nekad i ja ću biti srećan ako mogu da joj pomognem na tom putu sa ovom predstavom. Grad teatar je bio naš najprestižniji festival, raditi za Grad teatar bila je stvar prestiža.
Da li je i sada stvar prestiža biti na Gradu teatru?
U jednom trenutku sam ja primijetio da se to izgubilo. Nezahvalno mi je da govorim o tome jer ja nisam ovdje, ne pratim sve, uhvatim povremeno kad dođem već tako uzgred. Ali sam tako uzgred shvatio da je utisak glumaca koji igraju, mojih kolega prije svega, nije više bio takav kakav je bio ranijih godina. Pričali su mu da su morali prekidati neke predstave zbog buke, da su ogromne gužve. Da ne zaboravimo Citadelu koja je bila Globe teatar za nas, to je bio prostor gdje se porađaju neke nevjerovatne stvari. Imamo mi razna mišljenja o raznim stvarima, ali svi se slažemo u jednom. Najvažnije je kakva je predstava i kakav je utisak prenijela na publiku. U tom smislu mislim da za reditelja ne postoji ništa važnije, ljepše i vrijednije nego to da mu negdje pamte predstave. Vi sad dođete u neku sredinu i kažu vam kako se sjećaju određene predstave poslije dvadeset godina. Sreo sam ovdje jednog prijatelja, nisam ga vidio taman dvadeset godina. Rekao mi je da mu je najdraža scena u životu u predstavi “Ivanov” u kojoj Pera Kralj dovodi neke cigane na imanje i kaže mi da će to pamtiti dok je živ. Te stvari su u rediteljskoj biografiji jedino važne. I ako se to dešava negdje u raznim zemljama i pozorištima, vi imate utisak da tih dvadeset godina što su prošle nisu bile uzalud.
Možemo li da Vas očekujemo češće u Budvi nakon ove premijere?
Ne znam, sve to zavisi od razgovora i dogovora. Ima indicija da možemo da nastavimo vrlo brzo ovu saradnju. Ipak, imamo mi neke planove koji su bili pomjereni zbog korone i sad nam je jedna predstava u Švedskoj, druga u Sloveniji, pa se vraćamo u Atinu jer smo sve to prolongirali. Postoji sad jedan trenutak da se možda opet mi svi zajedno sretnemo ovdje. Počeli smo pričati o tome, a to je najvažnije.
Publika vas se uželjela, znate da je nastalo veliko oduševljenje kada se čulo da režirate novu predstavu Grada teatra?
To mi je najdraže od svega, to je najveća nagrada. Ja sam eto tih dvadeset godina potrošio u Atini, ali imam utisak isto tako da je atinski ljetnji festival za mene psotao ono što je nekad bila Budva. Kada u taj Epidaurus dođe dvanaest hiljada ljudi da gleda vašu predstavu, onda shvatite da ste nešto uradili u životu vezano za pozorište.
15.08. – Vijesti