Već sama činjenica da je jedna, u osnovi provincijska sredina, podigla jednog pisca Halilovićevog formata, ide u prilog našeg razumijevanja postjugoslovenskog trenutka kao trenutka dizanja glave provincije
Iako je postalo malo zamorno razmišljati o tako kompleksnom pojmu kao što je raspad Jugoslavije, obzirom na sve ono negativno što još uvijek dolazi u prvi plan, kao da se samo od sebe počelo nametati pitanje ima li nečeg pozitivnog u svemu što se desilo. Da, ima. Ima provincija i provincijski gradovi i gradići koji su na sve strane digli glavu i mnogo bolje i efikasnije počistili smeće, kako ono konkretno, tako i ono mentalno, u odnosu na velike gradove,
Iako je kod pripadnika starije generacije bilo uvriježeno stanovište da je provincija sve ono negativno, uveliko apostrofirano i postulirano kultnom knjigom Radomira Konstantinovića “Filozofija palanke”, mnoštvo detalja pokazuje da su se stvari, ako ne radikalno, a ono svakako promijenile na mnogim poljima.
Trebinje – sprega politike, crkve, kulture i nacionalnih ambicija
Negdje su ti procesi uvođenja provincije na veliku nacionalnu scenu potpomognuti novom geopolitičkom konstelacijom odnosa, kao recimo u slučaju Trebinja, koje je po ekspresnom postupku preraslo u važan regionalni centar. Na staru urbanu jezgru i svijest da je od Stare Hercegovine kao regije koja je već postojala, nova konstelacija moći nastala nakon ratova 90-ih, nadodala je mnogo toga. Starom gradu, čiji se značaj tokom istorije mijenjao, u novije vrijeme pridodat je istinski status regionalnog centra. Ne samo da je stari grad nacifran poput starije, ali imućne, i svog životnog statusa vrlo svjesne dame, nego je modernizovan i obogaćen novim urbanističkim vizijama kojima je dat puni zamah. Tako stare i novoizgrađene institucije odaju napredak, pokazujući da nova elita, ma šta svi mislili o njoj, želi pokazati da je upravo to, elita. Da je ono što je stvoreno u posljednjem ratu nešto što ima budućnost, uprkos skepsi koja vlada u okruženju. U svakom slučaju je nešto što je zaživjelo u narodu i na fonu je onoga što je većina htjela i razumjela kao ratni cilj. Istina, ima i upozorenja da sve nije u novim i tek popločanim institucijama. Tako su na primjer dosta glasni oni koji traže i promjene u ponašanju zaposlenih po principu “novo zdanje, novo ponašanje”. Tako se od osoblja novoizgrađenog medicinskog centra “Sveti arhiđakon Stefan” tražilo da sa prelaskom u novi objekat bude prihvaćena i nova poslovna kultura koju obični korisnici povezuju sa više okrenutosti i humanosti prema pacijentu, a manje priče o novcu. Inače, u Trebinju vlada ljubaznost na svim nivoima: od opštinskih šaltera, inspekcijske kancelarije, carinskog ureda, pogrebnog društva, srbijanskog konzulata, do velikog Tropikovog supermarketa. Ovo je potvrđeno ličnim iskustvom gorepotpisane, koja se zbog iznenadne smrti prijatelja našla u situaciji da provjeri koliko su zbilja efikasne sve nabrojane institucije.
Budva – skok u budućnost
Ako nigdje, a ono u Budvi se prepoznaje ta snažna volja da se kroz grad i urbanost bude neko i nešto. Graditeljski lobi prepoznao je ovu snažnu volju nove crnogorske države i zaigrao na kartu neograničene graditeljske ekspanzije. Graditeljske ekspanzije koja je u Budvi dobila svoju jedinstvenu formu, pretvarajući ovaj, nekad mali i ušuškani gradić, u svojevrsnu metropolu turizma u ovom dijelu Jadrana. Koristeći opšti svjetski trend da se gradi blizu vode, Budva, grad na moru, kao da je dobila svojih pet minuta. Kao da je postala nezasita potreba ovog grada za graditeljskim objektima, za kao nikad do sada transparentnim zgradama državnih institucija, te neukrotivom profanom gradnjom, velikom potrošnjom vode, hrane i pića. A onda još i kulturnom produkcijom koja treba da zadovolji različite ukuse publike koja nije samo domaća, nego u velikom dijelu dolazi sa svih strana svijeta.
Položaj kulture
Upravo o statusu kulture u ovakvim uslovima razmišljamo dok slušamo pisca i pjesnika Enesa Halilovića, jednu od literarnih zvijezda sadašnjeg, postjugoslovenskog trenutka. Dobro pripremljen i naoružan znanjem iz svih književnih rodova, kao i s vješto plasiranim recitovanjem tuđih, a ne samo svojih stihova, Halilović pokazuje da odlično razumije trenutak u kom živi i stvara. Trenutak je takav takav je, a on kao stvaralac ne troši svjesno svoju stvaralačku energiju na jadikovanje nad prošlošću i sadašnjošću, iako u skoroj budućnosti nailaze tamni oblaci kad je u pitanju njegova uređivačka djelatnost jer njegovom časopisu “Sent” prijeti opasnost da nestane zbog ukidanja državnih dotacija, obzirom da je časopis izlazio na latinici i u velikoj mjeri bio regionalno, da ne kažemo projugoslovenski orijentisan. A možda je upravo taj, nazovimo ga, neopozitivizam, ono što nam nakon svega treba. Tačno je, crnila je bilo dosta, pa ipak, nemoguće je sve progutati tako lako. Možda je ove tople avgustovske večeri na Trgu pjesnika u Budvi trebalo da se nađe neki žešći oponent Halilovićevom mišićavom optimizmu i vjeri u njegov, moglo bi se reći, hakslijevski novi, vrli svijet. Inače dobro pripremljena moderatorka Vesna Trivić nije, nažalost, bila tog kova. Šteta, pošto je materijala za polemiku i intelektualni sudar bilo skoro na pretek.
Već sama činjenica da je jedna, u osnovi provincijska sredina, podigla jednog pisca Halilovićevog formata, ide u prilog našeg razumijevanja postjugoslovenskog trenutka kao trenutka dizanja glave provincije. Sigurno je da će biti i onih koji će u ovom usponu ovog našeg pisca duboko ukorijenjenog u provinciju kakva je Novi Pazar, iz kog potiče i kome se u svojim djelima vraća, prepoznati zamešateljstvo političkog Beograda koji u ovom trenutku treba nekog od predstavnika drugih, nepravoslavnih naroda i narodnosti da pokaže, kako Evropi, tako i samom sebi da su vremena ekskluzivizma iza nas. No, bilo kako bilo, red koji se formirao u trenutku kada je Halilović potpisivao svoja djela pokazuje da je u svakom slučaju načinjen dobar izbor. Tim prije, što je u tom redu bilo dosta žena, kako onih starijih i srdovječnih, tako i onih mlađih koje su se s vidnim uzbuđenjem obraćale piscu. Da li je ovo jedino mogući recept prezentacije svog djela ostaje da se upitaju ne samo pisci, nego i organizatori ovih seansi, Sjetimo se da je Grad Teatar Budva bio od samih svojih početaka festival inovacija. Treba na primjer čuti doajena našeg kulturnog novinarstva Branku Bogavac, koja još uvijek govori i opisuje te početke s oduševljenjem, upravo zbog inovacija koje tada kao da nisu imale kraja.
Kada smo na Trgu pjesnika još poslušali makedonskog pisca, pjesnika, pozorišnog radnika i prevodioca Sašu Ognenovskoga koji je uz nadahnuto moderiranje pisca Nikole Nikolića predstavio, kako svoj roman “Turneja”, tako i aktuelnu evropsku pozorišnu scenu, u koju kako se čini ima priličan uvid, bilo je jasno da Svetlana Ivanović, selektorka književne sekcije festivala ima razloga za zadovoljstvo. Publika je, naime, svojim interesovanjem i pitanjima potvrdila da je u oba slučaja, kako u slučaju Halilovića, tako i u slučaj Saša Ognenovskog načinjen pravi izbor.
(Kraj u narednom broju)
Ljiljana Bulajić
29.08.2026. – vijesti.me