Književni program XL festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika gostovanjem pjesnika, pisca i prevodioca Ota Horvata. Povod za ovo veče bilo je predstavljanje njegove najnovije zbirke meditativne proze pod nazivom „Momenti 1–49“, koja je objavljena 2025. godine.
Moderatorka večeri bila je profesorica, pjesnikinja, autorka i prevoditeljica Danka Ivanović, koja je uvodni dio razgovora posvetila biografskom kontekstu autora, nakon čega je otvorila temu rane dvojezičnosti i njenog uticaja na književnu imaginaciju. Horvat je objasnio kako je taj proces za njega bio potpuno prirodan, bez ikakvih barijera.
„Za mene je to bilo nešto sasvim normalno, prebaciti se sa jednog na drugi, u jednom kontekstu pričati i slušati jedan jezik, u drugom drugi, tako da za mene to nije bio nikakav problem niti barijera. Doduše, imao sam nekih poteškoća, recimo kada sam počeo da studiram hungarologiju nakon karlovačke gimnazije, jer sam se potpuno bio ‘prešaltovao’ na srpski. Tako da sam imao malo poteškoća da se vratim u mađarski jezik, ali sam ciljano želio da studiram hungarologiju kako bih stekao što veće znanje, jer sam želio da prevodim sa mađarskog na srpski. To mi se činilo kao jedno dobro rješenje, spojiti korisno i zadovoljstvo.“
Govoreći o uticaju različitih jezika na pisca, Ivanović je postavila pitanje kako su ti specifični jezici uticali na aproprijaciju književnosti. Horvat je na to odgovorio skretanjem pažnje na aluzije u velikim djelima, dajući primjer Danila Kiša.
„Neke reminiscencije ili neke aluzije kod Kiša, naročito u „Ranim jadima“, ranim radovima i ranim romanima, možemo da prepoznamo ako smo upoznati sa mađarskom književnošću. E sad, to je normalno, jer u to vrijeme je Kiš prevodio puno sa mađarskog i sa ruskog. Jezik može da pomogne u smislu da ti otvori neke nove vidike, nove pravce. Može da ti da neku novu ideju, i jedna stvar može da znači jedno na jednom, a drugo na drugom jeziku, i može da ti ukomponuje sve te stvari da bi došla do neke treće stvari.“
Ivanović se potom osvrnula na specifičnu metaforiku i izraz Horvatove rane poezije.
„Tvoja poezija, makar moj neki čitalački utisak, uvijek je bila neka vrsta neočekivanih metafora i nekog oneobičavanja te svakodnevice, te davanja nekih osobina objektima koji okružuju te lirske subjekte. Imao si specifičan put u kontekstu toga što su prvo izašle brojne zbirke poezije koje su prepoznate i od strane publike i od strane kritike. Kako sad iz ove perspektive gledaš na taj početak stvaralaštva u poeziji, iz neke vremenske i umjetničke distance?“
Horvat je naglasio sociološki i kulturni okvir vremena u kojem je počinjao da piše.
„Vjerovatno imam sreće što sam rođen u SFRJ, pa se tada imalo puno para za kulturu i bilo je desetina književnih časopisa, tako da je bilo, recimo, lako objaviti ako to što pišeš imalo vrijedi. Tako da sam vrlo rano objavio pjesme, ja mislim da sam imao 14 ili 15 godina, i onda mi je to dalo nekog elana da nastavim u tom smislu. Inače sam mislio da budem slikar. Moja ideja je bila da se bavim likovnim umjetnostima, ali vjerovatno iz neke lijenosti ili nekih životnih situacija sam ostao pri riječima.“
Razgovor se potom usmjerio ka proznom djelu koje je obilježilo Horvatovu karijeru, romanu „Sabo je stao“ iz 2014. godine. Ivanović je citirala Miljenka Jergovića koji je za ovaj roman napisao da je „najljepši roman moje generacije za koji znam… Udesilo se tako da pisci među nama nisu pisali ljubavne romane. Kao djeca i mladići mislili su da je ljubav sentimentalna, pa se o njoj više ne može pisati. Sazrijevanjem se pokazalo da je ljubav strašna, tako da se o njoj još može pisati samo na način na koji to čini Oto Horvat.“
Horvat je otvoreno govorio o nemogućnosti stihova da obuhvate takvu tragediju i o nastanku proznog okvira kroz psihološke terapije.
„Živeći kao pjesnik, pokušao sam da izrazim svu tu situaciju, da opišem kroz pjesme. Međutim, nije funkcionisalo. Vidio sam da jednostavno nije dovoljno, stih nije dovoljan, i onda sam se nekako prihvatio da krenem da pišem malo duže rečenice. I onda se to stvorilo, to se nekako iskomponovalo u neke fragmente. A u to vrijeme sam išao kod psihologa koji bi samo ćutao tako, a ja tamo pričam njemu satima. I onda sam se sjetio da bih mogao da povežem sve te moje kraće prozne tekstove, da zamislim da je to neko sa kim ja u stvari pričam. Ovaj roman je mogao da bude i mnogo duži, ali u jednom trenutku sam shvatio da više ne mogu da se vraćam u prošlost i jednostavno sam rekao: to je to. I tako je ispalo tih 130-140 stranica, nije otišlo u 250. Možda je moglo i da bude 250, ali sumnjam da bih mogao da održim nebanalnost i možda neku inovativnost kao što sam to ovdje uspio.“
U nastavku se razgovaralo o geografskim koordinatama i gradovima koji se pojavljuju u Horvatovim knjigama, od Novog Sada, Budimpešte i Berlina, do Erlangena i Firence. Ivanović je uočila da su junaci uvijek u pokretu, omeđeni rijekama poput Dunava, Tise i Arna, te postavila pitanje o hronotopu. Horvat je priznao svoje autorefleksivno ograničenje kada je u pitanju čista fikcija.
„Moj problem je što ne umijem dovoljno da izmislim stvari i da mi one budu dovoljno upečatljive, tako da sam uvijek ograničen na ono što sam doživio ili ono što sam mogao, a nisam doživio u smislu prostora. Dakle, krećem se vrlo kratkim stazama, onima koje su oko mene, koje mogu da vidim, da znam šta je iza planine. Nemam dovoljno tu imaginaciju, tako da svi prostori koji se događaju i koji se spominju jesu dio neke moje biografije. Veliki problem je kada naučiš, kao u slikarstvu, da radiš samo autoportret, i onda shvatiš poslije izvjesnog vremena da ti to više nije dovoljno, da želiš da naslikaš i pejzaž. To veliko iskustvo pravljenja portreta te u stvari sputava, jer ti odjednom praveći pejzaž opet završiš na autoportretu. Tako da je to veliki izazov, stvarati nešto, a ne vratiti se, u mom slučaju, na poeziju. I ne vratiti se na neki lični doživljaj, nego izaći, malo biti možda objektivniji ili ne toliko fiksiran na tu neku doživljenu svakodnevicu“, kazao je Horvat, dodajući kako je na njegov stil presudno uticala američka bit poezija.
Osvrćući se na proces stvaranja, autocenzuru i tzv. writer’s block, Horvat je istakao:
„Vjerovatno mi koji nemamo nikakve ugovore, niti živimo od pisanja, niti smo primorani da objavljujemo svake godine, imamo tu slobodu da se prepustimo, pa kada nas neka tema dovoljno počne mučiti, da joj se onda posvetimo. Nismo pod vremenskim pritiskom da nešto odmah radimo novo. Sa jedne strane je to fino, ali s druge strane je vjerovatno i frustrirajuće, jer kako možeš da živiš i da si pisac kad ne pišeš? Onda imaš jedan dugi niz godina kada imaš kreativnu krizu, to je jako fino reći: imam kreativnu krizu… A da li je pisac samo pisac kad piše? Pa ne znam, vjerovatno jeste. Ovo što ja sad pričam je u stvari samo neko sjećanje na moment kada se piše, ali ja vjerujem da je pisanje jedno stanje uma kada se spustiš na neki nivo gdje vjerovatno nešto slično se dešava kada meditiraš, jer je zaista drugačije. Kasnije se ti ponovo vratiš i racionalno razmišljaš i čitaš to što si napisao, ali u tim momentima stvaranja ti si negdje na nekom drugom nivou… I autocenzor, koji je neprestano tu na našem lijevom ramenu i kaže: „Ovo ne valja, ovo pusti, nemoj budalo!” I onda na kraju od jedne cijele stranice ako nađeš možda jednu rečenicu, onda je to veliki uspjeh. Ja mislim da je jako fino u stvari raditi, prepustiti se, pa šta izađe, izađe. Jer u krajnjoj liniji, mi zaboravljamo da ta neka početna stvar generiše velike stvari, čak mnogo originalnije nego kada smo potpuno racionalni.“
Govoreći o najnovijoj zbirci „Momenti 1–49“, Ivanović je istakla tehniku ekfraze i građenje teksta prema fotografijama i likovnim podlogama, nakon čega je Horvat detaljno opisao kako je nastala ova knjiga.
„Likovna umjetnost i film su jako važni za mene i u tom smislu oni uvijek služe kao neki okidač, kao uvod u ono što želim da kažem. Oni su uvod u neku priču, stoje na početku ili na kraju, ali imaju sigurno veze sa onim što želim da ispričam. Ja se u stvari služim njima da bih rekao možda efektnije ono što želim da kažem, što drugačije ne bih ni mogao. Sve je krenulo od toga što ja radim sa knjigama i selektujem knjige za biblioteke. Jednom prilikom sam uzeo knjigu i pregledam da shvatim kome mogu da je pošaljem, i shvatim da su to predivne fotografije, sve fotografije snimljene iz auta, neke u pokretu, neke ne. Onda pročitam pogovor i saznam da se radi o jednom italijanskom bankaru koji je nekih šest mjeseci boravio na jugu jer ga je poslala banka. I on je tih šest mjeseci fotografisao to što je vidio iz automobila. Ostao sam vrlo opčinjen njima i riješio sam da napišem roman koji će imati upravo za junaka jednog takvog lika koji je na jugu, daleko od porodice… Sve sam ja to lijepo smislio, počeo da pišem, i onda od prvog momenta nisam otišao dalje! Nekako nije bilo dovoljno inspirativno ili nisam dovoljno mogao da se uživim u tu ulogu. U svakom slučaju, imao sam scenografiju, ali slučaj je htio da umjesto romana nastanu neki kraći tekstovi koji u krajnjoj liniji nemaju puno veze sa tom knjigom fotografija, ali imaju veze sa Firencom, imaju veze sa nekim i unutrašnjim i spoljašnjim životom koji se dešava.“
Na pitanje zašto zbirka nosi baš broj 49, Horvat je odgovorio duhovito:
„Banalno objašnjenje zašto nije okrugli broj: jednostavno zato što sam ga mjesecima čekao i on nije stigao! I onda sam odlučio da više ne mogu da čekam i ostalo je na broju 49.“
Na kraju večeri, Ivanović je pozvala publiku da postavi pitanja. Iz publike se javio ozbiljan poznavalac književnosti sa pitanjem o prirodi stvaralaštva te je upitala Horvata koliko ga riječ hrani, a koliko brani, na šta je on odgovorio:
„Pa više me hrani nego što me brani, to je definitivno. Znate, kada se pročita nešto što vam je novo, a lijepo je napisano, pa vam otvori neku novu fioku u glavi, to je onda zaista veliki dobitak. Imao sam priliku prošle godine da naletim na jednog italijanskog pjesnika, Marija Frezu, koji piše potpuno nonsens poeziju. Zaista je teško razumljiva, ali upravo zato što je toliko nerazumljiva potpuno me je izbacila iz ravnoteže, jer i u tom nonsensu ima neke ljepote. Tako da me riječ više hrani nego što me brani”, odgovorio je Horvat čime je zaokruženo ovo veče na Trgu pjesnika.
12.08. – rtvbudva.me