Književni program XL festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu gostovanjem Nenada Šaponje, pjesnika, esejiste i književnog kritičara, ali i dobitnika ovogodišnje nagrade „Meša Selimović“.
Šaponja je na Trgu pjesnika zajedno sa moderatorkom Slavicom Perović i specijalnim gostom Vladimirom Pištalom govorio o svojoj zbirci poezije „Blizanac vremena“.
Lingvistkinja i književnica Slavica Perović je na samom početku rekla da veče sa Šaponjom uvijek doživljava kao malu svečanost.
„Ovo je jedna impresivna zbirka poezije koja se bavi dubokim pitanjima čovjeka, bavi se svim onim što je zagonetno i što je na neki način teško, što na neki način opet potiskujemo zato što možda nemamo vremena ili ne želimo o tome da razmišljamo. Knjigu poezije „Blizanac vremena“ odlikuju izrazita refleksivnost, stihovno majstorstvo i elegancija jezgrovitog poetskog izraza. Tema ove zbirke je intimistička refleksija o čovjekovoj prolaznosti i neminovnosti kraja, data u mnogim nijansama raspoloženja i psiholoških stanja. Pjesme predstavljaju snažna poetska ostvarenja koja artikulišu saznanje o čovjekovoj smrtnosti, relativnosti vremena i značaju emocije. Ako postoji kontrateža sudu kraja, ona se sadrži u čovjekovoj kreaciji koja mu je imanentna i u snažnoj emociji bez koje ne bi bio cjelovit“, kazala je ona, dok je Šaponja otkrio da je prvobitni naziv zbirke glasio „Duša je leptir koga uhvatiti ne smeš“.
„Duša je ovdje važnija od vremena, zato što je duša kategorija van vremena. Mi ne znamo gdje je, ni šta je, osjećamo je, bar oni koji osjećaju da imaju dušu, koji nisu bezdušni ljudi. Osjećaju tu dušu nekada intenzivnije, nekada rjeđe i ne znaju odakle ta duša uopšte potiče. Kao što imamo mozak, jetru, slezinu i srce i druge organe i možemo biti srčani, dušu ne možemo locirati. Ne postoji ta medicina koja se bavi dušom, postoji neka psihologija kao nauka o duši i psihijatrija kao vještina liječenja duše, mada ni jedna ni druga disciplina ne utvrđuju šta jeste duša. Vrijeme je tu relevantno, ali duša je najvažnija u ovoj knjizi i duša je leptir koga uhvatiti ne smiješ. To je životna opasnost.“
Pisac Vladimir Pištalo rekao je da je riječ o zbirci koja se može čitati više puta i da nije za one koji misle da je svijet mirno i izvjesno mjesto.
„Ja ne znam pjesnika koji je toliko urođen u neizvjesnost, sa izuzetkom izvjesnosti ljubavi. Jer se sve stalno mijenja, tako da je to jedan spoznajno-perceptivni instrument kod njega i on stalno prati kada se nešto mijenja ka autentičnosti, kada nešto postane autentično ili kada nešto gubi fokus. A gubljenje fokusa je gubljenje egzistencije. Razmišljao sam dosta o toj Nenadovoj priči. Svaki čovjek bi rekao: dajte mi vid, ne želim privid. Međutim, privid i vid postoje istovremeno. Čovjek mora proći kroz iskustva privida, htio ne htio, da bi dobio i vid koji opet neće biti konačan, nego će nastaviti da se mijenja. I on se pita na jednom mjestu: „Gdje sam onda kad nisam?” To može značiti više stvari. Jedna je kada gubim fokus i više nemam taj povišen osjećaj, i estetski i životni. A drugo pitanje bi moglo glasiti: šta sam bio kad sam bio sjaj u oku svog pradjeda? Šta sam bio onda kad me uopšte nije bilo? Da li sam i tada bio u naznaci? I on se ozbiljno pita o tome u svojim pjesmama. Ja mislim da je kod Nenada poezija postajanje. Kad izgubljena duša pronađenom dušom postaje“, kazao je Pištalo.
Perović je zatim istakla da postoje dvije jasne filozofsko-refleksivne kote unutar kojih se ova poezija može čitati.
„Jedna je kota vremena u dva svoja obličja, astrofizički fenomen i lično iskustvo vremena. A druga je duša kao duhovna, misaona i metafizička kategorija. Time se ova zbirka tematski zaokružuje, ali se njeno stihovno bogatstvo umnožava brojnim pjesmama koje su poetski i asocijativni rukavci bliski navedenim temama. Zbirka u ovoj misaonoj i refleksivnoj zaokruženosti upućuje na autentično ljudsko iskustvo, otuda univerzalan ton, ali i taj ton univerzalnosti je dvojak. On je unutrašnji čovjekov svemir, kao i onaj van njega, koji je jednako u nebesima kao i u drugom čovjeku. Duša je sveprisutna, ona je u poeziji Nenada Šaponje bivša gusjenica kojoj se posrećilo pa je postala leptir i dobila jarke boje“, istakla je Perović, a Šaponja je dodao:
„Poezija jeste blizu filozofiji, ali poezija je ipak negdje drugdje. Filozofija je, kao što znamo, jedna nauka i to stroga, koja ima svoja načela, a poezija je prostor slobode, otuda i ono ‘Slobodno oko’, ali poezija je i prostor čarolije, i to čarolije koju međusobno dijelimo dok je čitamo, ako možemo da čitamo. Poezija može da otvori vibraciju, da vam otvori prostor koga inače nema u običnom i svakodnevnom životu.“
Odgovarajući na pitanje kako dolazi do naslova, Šaponja je objasnio:
„Kada počnete da pišete knjigu, pogotovo knjigu poezije… Proza je ozbiljan rad. Moraju se postaviti stvari, kao i u drami, dok poezija dolazi drugačije od proze. Naslovi dolaze drugačije i zaista je meni odgovor na pitanje bio: „Duša je leptir koga uhvatiti ne smiješ.” To je jedna misao koja je povukla cijelu ovu knjigu „Blizanac vremena” i to je moj, možda neuspjeli, ali nadam se lijep, sudeći po recepciji, pokušaj da odgovorim na to pitanje“, kazao je Šaponja.
Na pitanje koju ulogu metafora ima u Šaponjinoj poeziji, s obzirom na to da se i sama bavila istraživanjem konceptualne metafore, on je odgovorio da o tome nije pretjerano razmišljao.
„Ja jesam književni kritičar i bavim se drugima. Bavio sam se više kao urednik, manje kao kritičar. Znate, kada se bavite svojom esencijom, ne razmišljate o toj aparaturi. Kada zidate zgradu ili kada je napravite, kada je već gotova, uopšte vas ne zanimaju skele i sve ono što je bilo. Za početak, poezija se ne piše s namjerom: sad ću ja da napišem pjesmu, ona će biti ovakva i ovakva, a poslužiću se metaforom, parabolom ili metonimijom. To su tehničke stvari koje su jako daleko. Vi morate da prepoznate pravu vibraciju. Ona kreće iz srca, kreće iz duše, kreće iz jezika. Važno je da metafora nije lako potrošiva. Da joj se možete vraćati, da je možete gledati sa različitih strana i da možete čitati knjigu kao novu. Ja sam danas čitao ovu knjigu kao potpuno novu, pošto sam objavio narednu knjigu i duboko sam u trećoj knjizi. Ovdje sam otkrivao neke stvari, ja koji sam je pisao. Kada čitam pjesmu, pročitam je jednom, drugi put, treći put i ako je potrošim, ako više nema emotivno dejstvo na mene i ne može mi otvoriti nikakva vrata, onda su to slabe metafore. Prave metafore su one koje ni ne prepoznajete ni u prvom, ni u drugom, ni u trećem čitanju. Morate biti jako koncentrisani.“
Šaponja je tokom večeri čitao svoju poeziju iz zbirke „Blizanac vremena“, ali i iz najnovije zbirke „Slobodno oko“. Veče je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima iz publike.
21.07.-rtv budva.me