Književni program XXXV festivala “Grad teatar” nastavljen je sinoć (14. avgusta) na Trgu pjesnika. U ovoj godini, u okviru književnog programa, Grad teatar obilježava dva značajna datuma za istoriju književnosti. Naime, kako su 1821. godine rođeni Fjodor Mihailovič Dostojevski i Šarl Bodler, čije su književna interesovanja i u temama i u formama odredile puteve potonje književnosti, na Trgu pjesnika su obilježeni ovi datume. Prethodno je 6. avgusta na Trgu pjesnika prof. dr Jasmina Ahmetagić govorila o umijeću pripovijedanja i razumijevanju svijeta i čovjeka u djelima Dostojevskog, dok je sinoć prof. dr Vesna Elez govorila o svojoj knjizi “O Bodlerovom Cveću zla” koja je ušla u uži izbor za nagradu “Nikola Milošević” koja se dodjeljuje za najbolje studije u oblasti istorije umjetnosti, teorije književnosti, estetike i filozofije.
Vesna Elez je, na samom početku, istakla da joj je veliko zadovoljstvo i čast što je ove godine dio programa festivala Grad teatar i dodala da je ono što ju je navelo da napiše prvu studiju na srpskom jeziku, koja je u cjelini posvećena stvaralaštvu Šarla Bodlera, činjenica da je riječ o pjesniku koji je najviše uticao na srpske pjesnike moderne.
“Sa druge strane sam smatrala da recepcija Bodlerovog djela kod nas počiva na predodžbi da je on prije svega pjesnik nekoliko vrlo važnih i poznatih pjesama poput Albatros, Saglasja, Lešina, Himna lepoti, Egzotični miris i slično. Ja ne tvrdim da je ova uobičajena recepcija pogrešna, naprotiv, ali prosto nije dovoljna. Moja ideja je bila da pomjerim fokus i skrenem pažnju na Bodlerove vrlo važne urbane pjesme. To je prava poezija grada, koja počinje sa Bodlerom. Htjela sam da pokažem da su te pjesme izuzetno značajne i da su inspirisale najveće moderne svjetske pjesnike.”, rekla je.
Jedna od velikih Bodlerovih specifičnosti je to što je on jedan od rijetkih pjesnika koga mi ne čitamo kao pjesnika 19. vijeka, već ga doživljavamo kao savremenika, naglasila je Elez i istakla da savremeni čitaoci vrlo lako uspostavljaju komunikaciju sa njegovim pjesničkim tekstovima, te da je to jedan od razloga zašto je on izvanredno aktuelan i čitan i danas. Neposredna veza sa samim tekstom je pristup koji je za Elez legitiman i najbolji.
“Moj pristup je bio upravo takav, držala sam se samog teksta i Bodlerovih drugih autopoetičkih tekstova iz njegovih dnevnika u kojima on eksplicitnije govori o svom shvatanju poezije, važnosti imaginacije, o svom shvatanju lijepog i umjetničkom shvatanju lijepog. Upravo su mi ti tekstovi pomogli da izvedem i ponudim nekoliko sopstvenih tumačenja mojih omiljenih Bodlerovih pjesama, što ja u ovoj studiji i činim. Jedna od mojih glavnih ideja vodilja je bila da prikažem zbirku u cjelini i ono što je bilo vrlo važno i za samog pjesnika, a to su kompozicija i cjelina same zbirke. Kod nas recepcija Bodlerove poezije nikada nije vodila dovoljno računa o toj činjenici i ja sam pokušala to da učinim.”
Tokom svog izlaganja, prof. Elez se osvrnula i na jednu važnu književno-istorijsku činjenicu u vezi sa Bodlerom i njegovim savremenikom Floberom. Obojica su bili optuženi za uvredu javnog morala nakon objavljivanja svojih djela. Međutim, Bodler nije imao toliku sreću kao Flober. Ipak, proces “suđenja knjigama” uvijek bude obesmišljen, a time i poražen, istinskom estetskom vrijednošću koju potvrđuje budućnost.
“Bodler je po presudi morao da plati i novčanu kaznu i da izbaci šest pjesama koje su, po mišljenju tadašnjeg pravosuđa, najneposrednije vrijeđale javni moral, smatrale se su se skarednim, vrlo štetnim i opasnim, pa mu je naloženo da te pjesme amputira iz zbirke što je on morao da učini. Drugo izdanje zbirke “Cveće zla” je referentna zbirka, paradoksalno ovaj proces je pomogao da Bodler u zbirku uključi najvažniji ciklus o kom ja govorim u studiji, a to su Pariske slike. Taj ciklus se prvi put pojavljuje u zbirci “Cveće zla” 1861. godine i taj ciklus ne čine u potpunosti sve nove pjesme, ali čine neke od najljepših kasnijih Bodlerovih pjesama kojima ja posvećujem najviše pažnje. Taj ciklus je promijenio i redosljed i kompoziciju same zbirke. Da nije bilo sudskog procesa najvjerovatnije ovaj ciklus ne bi ušao u drugo izdanje, međutim sve do 1949. Bodler nije rehabilitovan. Tek tada je presuda ukinuta i poništena, inače je bio obavezan da izbaci tih šest pjesama i one su se do tada posebno štampale sa naslovom “osuđene, izbačene” pjesme.”, navela je Elez.
Moderatorka večeri je bila profesorica francuskog jezika i prevoditeljka Danka Ivanović koja je, govoreći o poetici grada kod Bodlera, kazala da je Pariz za njega svojevrsni “grad teatar” u kom se sve mijenja, a te teme koje oslikavaju nove pojave i niže slojeve društva izazivaju šok i zaprepašćenje kod čitalaca. Elez se nadovezala sa konstatacijom da je Bodler bio oduvijek privlačan zbog tabu tema kojima se “Cveće zla” bavi poput tema zla, đavola, tamne strane ljubavi, tamne strane ženske seksualnosti i drugih.
“Ta njegova dijabolična satanistička reputacija, ako mogu tako da kažem, je samo jedna vrsta artificijalnog paravana iza kojeg se kriju mnogo dublje preokupacije i ja sam pokušala da ih osvijetlim u svojoj studiji. Taj momenat gdje se Pariz mijenja pred njegovim očima jeste suštinski odredila njegovo iskustvo. Bodlerovo lirsko ja je podložno raznim uticajima i utiscima, a posljedica toga je da lirsko ja nakon tih utisaka ne može biti ono isto lirsko ja. Ranije je to subjektivno ja bilo drukčije, postojanije. Bodler uvodi raznorodna iskustva koja mijenjaju to lirsko ja. Ta suštinska nesigurnost kojom je lirsko ja izloženo govori o položaju savremenog i modernog čovjeka. Ukoliko je pjesnik pravi pjesnik, Bodler smatra da čak i ono što je ružno i neprijatno on može da preobrazi u umjetnički lijepo. Ljepota može da dođe iz raja i iz pakla, kako on kaže, svejedno.“
Na pitanje iz publike da li bi Bodler danas zaćutao, Elez je mišljenja da bi on u današnje vrijeme apsolutno bio u ilegali.
“Mislim da je on blizak današnjim čitaocima i po tome što je on na vrijeme reagovao na prijeteće fenomene koje mi danas prepoznajemo. Bodler je bio veliki kritičar fotografije, smatrao je da fotografija suviše egzaktno reprodukuje ono što ne bi trebalo da reprodukuje suviše egzaktno, iako se istovremeno rado slikao u fotografskom studiju svog prijatelja, čuvenog fotografa Feliksa Nadara, začetnika psihološkog portreta. Sa druge strane, bio je vrlo nepovjerljiv i kritičan prema štampi, iako je istovremeno objavljivao i pjesme i članke u toj istoj štampi. Podozrijevao je od vremena koje će doći, nikada nije smatrao isključivo negativno. Ostavio je prostor da ga prava savremenost možda iznenadi. Danas, kada bi se susreo sa savremenom gomilom, mislim da bi radije ćutao i ostao u ilegali. Ne mislim da bi osjetio poriv da obavezno ostvari kontakt sa današnjim” , kazala je Elez.
Mnogobrojna publika na Trgu pjesnika zaokružila je ovo veče pitanjima, ali i čitanjem poezije Šarla Bodlera.
Suđenje knjigama
Tokom svog izlaganja, prof. Elez se osvrnula i na jednu važnu književno-istorijsku činjenicu u vezi sa Bodlerom i njegovim savrmenikom Floberom.
Obojica su bili optuženi za uvredu javnog morala nakon objavljivanja svojih djela.
Međutim, Bodler nije imao toliko sreću kao Flober. Ipak, proces „suđenje knjigama“ uvijek bude obesmišljen, a time i poražen, istinskom estetskom vrijednošću koju potvrđuje budućnost.
16.08. – Dan