Predstavljanjem romana „Turneja“ sjevernomakedonskog pisca nastavljen književni program 40. festivala Grad teatar
Na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu sinoć je nastavljen književni program 40. festivala Grad teatar predstavljanjem romana „Turneja“ sjevernomakedonskog pisca, pozorišnog kritičara i multidisciplinarnog umjetnika Saša Ognenovskog. O ovom satiričnom djelu, ali i o dubinskim mehanizmima pozorišnog života, uticaju politike na umjetnost i savremenim evropskim teatarskim tendencijama, sa autorom je razgovarao pisac i književni kritičar Nikola Nikolić.
Nikolić je istakao da mu je izuzetna čast što ima priliku da publici na Trgu pjesnika približi autora koji ne samo da piše, već čitavim svojim bićem diše i živi umjetnost. Nikolić je naglasio da je Ognenovski prepoznat kao pjesnik, prozaista, komunikolog i agilni prevodilac koji intenzivno povezuje kulturne prostore regiona.
„Kada sam počeo da čitam roman „Turneja”, imao sam utisak: kuda će ovo da vodi? Malo sam se kao čitalac prepao šta je Sašo uradio i kuda ide ova priča. Riječ je o distopijskoj satiri koja govori o zamišljenoj balkanskoj Makedoniji i imperijalnom teatru te države koji kreće na svjetsku turneju u petnaestak zemalja kako bi odigrao „Hamleta”. Taj reprezentativni ansambl prolazi kroz izuzetno mučne i nepredvidive događaje. Tekst me uvukao u svoj vrtlog tako da sam knjigu „stukao” u par dana. Topla preporuka svima, proza se izuzetno brzo čita iako ima 250 strana“, kazao je Nikolić, otvarajući razgovor pitanjem o izboru satire kao rijetke i izazovne književne vrste na našim prostorima.
Odgovarajući na pitanje o motivaciji za pisanje satiričnog romana, Sašo Ognenovski je objasnio da je njegova dugogodišnja vezanost za teatar bila ključni pokretač, a da su turneje specifičan fenomen u kom pozorišni stvaraoci neprekidno dijele lični, privatni i profesionalni život.
„Govoreći o turnejama, rekao sam sebi da ću jednog dana napisati nešto o tom životu koji se rađa na putu i koji umire na tom putu. Satira je na ovim prostorima veoma rijetka. Kada sam pisao ovaj roman, koji u suštini govori o umiranju pozorišta, želio sam da ga satira malo ublaži, da pozorište ipak ne umre. Pozorište nećeu mrijeti nikada, ali turneja je mjesto gdje se na sam produkt pozorišta pravi veliki pritisak. Radi se o pozorištu koje je politički napravljeno. Svi političari kada dođu na vlast govore kako će napraviti najbolje pozorište. U mojoj viziji bliske budućnosti, to makedonsko pozorište kreće na veliku turneju oko svijeta i polako počinje da propada. Uvijek kada je pod pritiskom politike, pozorište se klima i umjetnost se guši. Ipak, glumci u mom romanu su sjajni, oni odlično rade svoj posao, a ono što je okolo jeste ljuska iz koje ne mogu da izađu“, istakao je Ognenovski.
Tokom večeri otvoreno je i pitanje naličja pozorišnog poziva, o mukotrpnom i spasonosnom procesu rađanja jedne predstave, osjećaju iscrpljenosti i surovosti sa kojom se glumci suočavaju van reflektora. Ognenovski se osvrnuo na značaj pirandelijanskog motiva u svom stvaralaštvu i potrazi za izgubljenom iluzijom.
„Mene je na neki način vodio klasični pirandelizam. Pirandelo piše o tome šta se dogodi ako u jednom trenutku u pozorištu pištolj stvarno opali, tada se gubi ono najvažnije, ono što ljudi na turneji obavezno nose u sebi, a to je iluzija. Razmišljajući o tome šta sam napisao, došao sam do konstatacije da je ova proza zapravo rat dviju iluzija: one koja je u pozorištu i koja je produktivna, i naše lične iluzije koja se nažalost nikada neće zgovoriti jer ne znamo svoju sudbinu. Nama su reditelji uvijek govorili da kada igrate Hamleta, pola sata prije početka predstavene možete se sjetiti šta ćete govoriti u petom činu, bez obzira što znate tekst. Tek kada uđete u peti čin, sve vas podsjeti i tekst dolazi sam. Ta iluzija nas podstiče da stvorimo onu najvažniju iluziju koju gledalac poslije pretvara u značenje i poruku predstave“, objasnio je on.
Osvrćući se na pitanje da li u romanu ima nečeg afirmativnog uprkos tragičnom kraju i razobličavanju konformizma kao „rak rane tranzitivnih društava“, Ognenovski je naglasio da satira mora posjedovati direktan i beskompromisan kritički odnos prema stvarnosti.
„Teško se spravljati sa eufemizmima kada se bavite književnošću i pozorištem. Nije sve ružičasto. Možda izgleda sve crno, ali moramo upozoriti na naš realitet u kome živimo i u kome moramo da se snađemo. Velika je istina da je pozorište lako umišljati, a da ga je poslije teško uspraviti. Taj tragični kraj u romanu je nešto u šta treba da se ogledamo, da vidimo koliko umiremo, ali i koliku šansu imamo da ostanemo živi u umjetnosti.
19.08. – vijesti.me