Maja Todorović, ime koje budvanska publika dobro poznaje još od predstave „Njegoš za početnike“ kojom je 2013. godine zatvoren 27. festival Grad teatar. Rođena u Splitu, odrasla u Herceg Novom, diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, autorka je mnogih dramskih tekstova i scenarija za filmove i serije, iza sebe ima zavidan opus. Na ovogodišnjem festivalu Grad teatar publika će još jednom biti u prilici da uživa u predstavi „Kus petlić“ Narodnog pozorišta iz Subotice. Postavka jednog od najvažnijih djela Aleksandra Popovića u režiji Milana Neškovića, dok je za dramaturgiju bila zadužena upravo Todorović.
U prošlosti ste sarađivali sa rediteljem Milanom Neškovićem na mnogim predstavama. Šta „Kus petlić“ razlikuje od ostalih?
Čitav proces je obilježila jedna zdrava saradnja, koju umnogome dugujemo sjajnom glumačkom ansamblu. Radili smo u užasnom vremenu – u jeku kovida, meni su se desile, privatno, užasne stvari, kao i još nekim ljudima iz ekipe, ali ništa od toga nije uticalo na maštu, volju i trud. U ovoj glumačkoj ekipi nisu samo sjajni glumci, nego i sjajni ljudi – i to je prijalo i Milanu kao reditelju i meni kao dramaturgu.
Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se suočavali iščitavajući ovaj Popovićev tekst?
Kada sam prvi put pročitala tekst, ono što mi je odmah bilo jasno jeste da mora radikalno da se krati, pogotovo jer znam koliko Milan voli Acu Popovića, ali i koliko ume da se razmašta, pa bi, bez skraćenja, predstava trajala, vjerovatno satima. I to je u redu, nije da nismo gledali predstave od po nekoliko sati, pa i od 24 sata, ali smo znali da to ne želimo. Htjeli smo intimnu predstavu, sa fokusom na lične priče i sudbinu „malog“ čovjeka. U odnosu na to smo uradili adapataciju, a u procesu rada smo shvatili da nam nedostaje nešto na kraju. Tako je nastao poslednji Miljin monolog, koji sam ja napisala, trudeći se da pratim stil Ace Popovića i da cijelu predstavu
njime emotivno zaokružimo.
Predstava „Kus petlić“ je trijumfovala na 66. Sterijinom pozorju? Da li ste očekivali toliko pozitivnih reakcija od publike i kritike?
Iskreno govoreći, već dugo ne očekujem ništa kad su u pitanju festivali i nagrade, jer mi se čini da se dosta toga obesmislilo ortačkim pristupom i selektovanja predstava i dijeljenja nagrada, a i generalnom organizacijom festivala koji se krpe sa malim budžetima – pa čak i Sterijino koje bi trebalo da bude najveći i najznačajniji festival. Uvijek me mnogo više raduje reakcija publike, a pogotovo tzv „prave pozorišne“ publike, odnosno ljudi koji i te kako promišljaju i analiziraju ono što su gledali.
Ova predstava je redovno ispraćena stajaćim ovacijama. Šta je to što pomjera publiku u ovoj predstavi?
Emocija. Iskrena emocija koja proizilazi iz odnosa likova. Čini mi se da se i u pozorištu i u filmu, neko vrijeme bježalo od emocija, kao da je to nešto što oduzima kvalitet i što gotovo vrijeđa „visoku umjetnost“. Postali su nam važniji forma, koncept, začudnost, stav. Meni kao gledaocu je iskreno postalo dosadno, ne samo u našem pozorištu nego u pozorištu generalno, a bogami i u bioskopu. A poslije cijele ove pandemije, mislim da nam je svima potrebno i da se iskreno smijemo i da plačemo i da doživimo katarzu. Zaboravili smo koliko je katarza ljekovita.
Grad teatar je dobro upoznat sa Vašim radom, a kakva su Vaša iskustva sa ovim prestižnim festivalom? Koliki je značaj pozorišnih festivala na ovim prostorima?
Kao što sam pomenula, festivali su, na žalost izgubili značaj, bar meni – ne mislim da me nagrada na nekom pozorišnom festivalu čini važnijim ili boljim piscem. Ali, ipak, postoji jedna druga, po meni i važnija strana festivala, a to je publika. Mnogo je značajnije da publika ima šansu da vidi neke predstave koje inače ne bi mogla. Iskreno, koliko bi ljudi iz Budve ili okoline otišlo u Suboticu da gleda Kus petlića? Kako bi znali uopšte za tu predstavu da nije dobila toliko nagrada? Po meni, u tome je mnogo veći značaj festivala, da umjetnost putuje i da dodirne što veći broj ljudi. I Grad Teatar to uspješno radi već godinama. I ja i većina ljudi sa primorja, a i šire, dugujemo Gradu teatru što smo gledali brojne predstave, koje ko zna da li bismo ikad mogli.
Koscenarista ste filma „Toma“, jednog od najgledanijih na našim u prostorima u prethodnom periodu? Kakvo je bilo to iskustvo za Vas?
Značajno i poučno, na nekoliko nivoa. Po prvi put sam radila u timu, koji je vodio čovjek (Dragan Bjelogrlić) nenormalne mašte, a užasno loše organizacije. Često sam bila bijesna na njega kad kasni, kad ne znam šta radim, kad radim u zadnji čas… Ali sam isto tako bila srećna kad vidim kako se stvari oblikuju u nešto dobro. Sve u svemu- naučila sam mnogo i drago mi je da sam bila dio tog projekta.
U kakvoj su situaciji scenaristi?
Čini se da su nekako uvijek u sijenci i reditelja i glumaca, a trebalo bi da preuzmu najveće zasluge.
Da li se nešto promijenilo?
Čini mi se da su se stvari malo promjenile kako je krenula ova hiperprodukcija, koje je iznjedrila određene produkcije koje imaju svijest o značaju scenarija i koje se bar trude da obezbjede bolje uslove za rad scenarista. Ne mislim da je iko ko se bavi mojim poslom očekivao ili juri neku slavu, pa ni ja, ali očekujem da imam normalne uslove rada i da se moj rad cijeni shodno značaju. Dakle novac na konkursima se dobija na osnovu scenarija, reditelj i glumci su naravno značajni, ali ni vrhunska podela i reditelj sa lošim scenarijem, ne znače mnogo. Sve ovo govorim ukoliko uzmemo da su uslovi idealni i da konkurs nije namješten istim onim „ortačkim“ principom kao i festivalske selekcije i nagrade.
Glumci često kažu da je dobar scenario presudan za prihvatanje neke uloge. Da li ste saglasni?
Ne. Mislim da su mnogima visina honorara i količina „velikih imena“ presudniji.
Na šta ste najviše ponosni u svom dosadašnjem radu?
Na stvari koje su mi u glavi i koje tek treba da napišem. Uvijek o njima mislim bolje.
Na čemu trenutno radite? Uglavnom na TV serijama, ali i na nekoliko filmova. Jedan od njih je „Marko Kraljević“, koji je dobio podršku Filmskog centra Crne Gore, a drugi je debitantski dugometražni film mladog i perspektivnog crnogorskog reditelja Đorđa Vojvodića.
19.07. – Vijesti