Nakon četiri premijerne večeri, na Gradu teatru završeno je prikazivanje dramske adaptacije romana “Selestina” Fernanda de Rohasa, u režiji Milana Neškovića, koja je napravljena u koprodukciji budvanskog festivala sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem iz Beograda.
Inscenacija ove “tragikomične priče o Kalistu i Malibeji”, kako stoji u podnaslovu jednog od najvažnijih djela klasične španske i evropske književnosti, koje je De Rohas napisao u XV vijeku, najavljivana je i kao glavni događaj 33. Grada teatra. Za reditelja Milana Neškovića (sa čijim se radom budvanska publika upoznala kroz predstave “Bela kafa” i “Prometejev put”, koje su prije nekoliko godina gostovale na festivalu), kako kaže u razgovoru za “Vijesti”, ova prva režija na Gradu teatru je i velika čast.
“To je festival koji više od dvije decenije ima značajnu reputaciju u regionu upravo po svojim produkcijama i koprodukcijama, na kojem su bila prisutna najveća rediteljska imena ovog prostora. Mogu da kažem da sam zadovoljan i kako je publika primila ‘Selestinu’, De Rohasov roman je star više od pet vijekova, njegova najveća vrijednost je upravo u tome što otvara neka svevremenska pitanja o nepromenljivosti ljudske prirode i karaktera, i vidjeli smo da je taj tekst mogao da “preleti” vrijeme i da postane savremena priča o nama danas”, kazao je Nešković.
Da li vam je ovaj tekst bio jedini putokaz za tu priču o vječnoj čovjekovoj strasti prema novcu, moći, interesu…?
Prije nego što sam počeo rad na predstavi i dvomjesečne probe u JDP-u, stigao mi je neki honorar i ja sam desetak dana putovao po Andaluziji. Htio sam i svojim čulima da osjetim to podneblje koje sam upoznavao samo kroz literaturu u filmove. To je fascinantan mediteranski prostor u svakom smislu, a prije svega u tome što ljudi tamo žive sa previše strasti prema svemu. Mislim da smo mi ovdje, u regionu, vrlo slični Andalužanima, jer i mi nekako patimo od tog viška strasti, koja ponekad donese nešto lijepo, ali nas mnogo češće uvlači u svakojake probleme, lične, intimne, društvene, političke.
Vidjeli smo da taj svijet – u kojem su lični interesi iznad svega – počinje na sceni jednom lepršavom igrom, replikama kojima se publika smije, da bi se na kraju sve pretvorilo u tragediju. U čemu su sve bila odstupanja od De Rohasovog romana?
S jedne strane, željeli smo da ostanemo vjerni duhu Španije, a s druge, da taj srednjevjekovni svijet transponujemo u savremeno doba, i ova “tragikomedija o Kalistu i Malibeji” nudi niz savremenih isvevremenskih tema. “Selestina” je priča o svijetu u kojem materijalno ima prednost nad svim ostalim, o svijetu beskrupuloznosti, prevari, manipulaciji, instant zadovoljstava, svijetu u kom su empatija i iskrene emocije odavno prevaziđena stvar, ili ih ironično posjeduju oni od kojih to najmanje očekujemo. To nam je i bila polazna tačka; poigravali smo se stilovima komedije, iz kojih se polako rađa tragedija. Ispostavilo se da je granica tanka, što govori dosta o nama samima, i o svijetu u kojem živimo, koji je istovremeno i tragičan i komičan, samo je pitanje iz kog ugla ga posmatramo.
Selestina, koja je oličenje svih negativnosti, kaže: “Ko me ne traži, ni ja njega neću”, što otvara pitanje da li je ona zaista pokretač svakog zla. Da li je to i glavni motiv predstave – da čovjek prvo treba da se suoči sa sopstvenim postupcima?
Selestina, u tom svijetu laži, mimikrije, licemjerja, korupcije, koji čine naše međusobne odnose, u kojima je lični interes iznad svih drugih moralnih i ljudskih vrijednosti, zapravo, jedina ne krije ko je ona. Selestina ne laže da je bolja od onoga što pričaju u njoj, i jedina stoji iza svojih postupaka. Radeći sve te loše stvariona, zapravo, raskrinkava ljude oko sebe i pokazuje ko su oni u stvari. A oni, naravno, nisu mnogo bolji od nje. Jer, mi smo skloni u životu da za sve ono loše što nam se događa uvijek tražimo krivce u drugima, a ne u svojim postupcima i karakterima. Uvijek druge gledamo lošijim očima nego sebe, uvijek je neko drugi odgovoran, i uvijek od drugih očekujemo da nešto promjene u ovim našim društvima da bi ona bila bolja, da budu hrabri, da nešto dobro urade za sve nas. Zato je ključ ove predstave upravo u tačnosti ljudskih karaktera – sve ono što živimo, ta naša koruptivna društva, te naše neiskrenemeđusobne odnose, laž, prevaru, taj politički populizam i svijet u kojem je samo novac važan, sve smo to mi sami stvorili, svako od nas. Ili smo svojom slabošću dozvolili da se stvori, a to opet potvrđuje da je odgovornost na nama, pojedincu. U predstavi “Selestina” postoji još jedan važan momenat – kada se u cilju “višeg interesa” pravi pakt sa zlom, a to se uvijek završava tragično – i najčistiji čovjek se isprlja i strada. Ali, mi sve to svakodnevno vidimo i živimo u našim sopstvenim životima.
Da li prema svijetu koji je u jednom neredu, političkom, društvenom, moralnom, kulturnom, emotivnom…, ipak treba da pokažete i sopstveni stav?
Kada sam, recimo, radio jednu od mojih omiljenih predstava, “Belu kafu”, susreosam se sa mnogim problemima, zašto se nisam opredjelio, zašto nisam stao na stranu ili partizana ili četnika, a to je priča o dva brata koja su u ratu bila na dvijerazličite strane. Ali, ni Aleksandar Popović, koji je napisao tu dramu, nije to uradio. Nije moja dužnost da implementiram svoje stavove, nego da postavljam pitanje šta, recimo, dovodi to toga da dva brata u istom istorijskom i društvenom trenutku budu na dvije strane, a to se događa i danas, kako smo mi uopšte do toga došli, i kako ćemo nastaviti svoj zajednički život. To je moj generalni stav o tretranju problema.
Da li iz tih načela, recimo, ne idete na građanske proteste subotom, na kojima se okupljaju brojni predstavnici beogradskog umjetničkog i intelktualnog života?
Plašim se da imamo sve više umjetnika na našim prostorima, ali i šire, koji ugrađujući svoje sopstvene stavove povlače jednu granicu koja je čak preblizu fašističkih stavova – ako misliš onako kako ja mislim, onda si sa mnom, ako ne misliš onako kako ja kažem, onda si protiv mene.
Mi, nažalost, živimo u kontekstu gdje ti moraš da budeš ili za ove ili za one, da moraš da se opredijeliš između ova dva. Ta bipolarnost u represivnom sistemu direktno nas podstiče da budemo još gori.
Ne pravim predstave ni za upravnike, ni za političare, nego za publiku
Vi u vašim predstavama uglavnom ne pokazujete politički bunt protiv sistema. Zbog čega?
Pozorište za mene jeste mjesto suočavanja sa društvenim i političkim okolnostima u kojima živimo, ali, ja nisam zagovornik političkog teatra. To bi za mene značilo kao da na sceni pravim političku tribinu, a to je isto kao kad neka politička stranka iznajmi salu, pa održi sednicu. Siguran sam da moja predstava ne bi bila ni značajnija ni umjetnički vrijednija da se u njoj viče “Vučiću pederu”, ili ne znam šta još. Ja, prosto, ne osjećam nikakvu obavezu ni odgovornost prema bilo kojoj političkoj strukturi, i smatram da su moji politički stavovi potpuno nebitni u pozorištu.
Počinjao sam rad na predstavi “Nečista krv” u Narodnom pozorištu u Beogradu u trenutku kada je premijerka Ana Brnabić direktno postavila novog direktora kuće. I šta je trebalo da uradim, da prekinem probe i da kažem ne, ja neću da radim da bi se, kao, suprotstavio toj politici? Ili je sam čin mog nastavka rada na predstavi, koja je bila dogovorena sa prethodnom upravom, za nekoga značio da prećutno podržavam tu vladajuću strukturu? Ja ne pravim predstave ni za upravnike, ni za političare, nego za publiku. Ili, šta da radim kad na neku moju predstavu dođe predsednik države, a dolazio je i onaj bivši, i ovaj sadašnji. Ko sam ja da bilo kome kažem da ne može da dođe u pozorište, ili da moja predstava ne može da se igra, jer je u publici taj i taj? Mene to ne zanima, baveći se svojim poslom samo pokušavam da preslikavam vrijeme u kojemživimo, da komuniciram s tim vremenom, i da razumem junake o kojima govorim, ma kakvi oni bili. Pri tom ću da koračam paralelno sa sistemom, i nemam nikakav problem s tim, jer niti pripadam tom sistemu, niti znam kako funkciniše, niti me se to u mom pozorišnom radu tiče.
29.07. – Vijesti