Nastanak romana „Paša“ Srđana Dragojevića je neobičan i znakovit. Sve je počelo devedestih godina kada su Dragan Bjelogrlić i Nikola Kojo, njegovi dobri prijatelji, i jedan crnogorski producent htjeli da rade projekat po romanu „Zelena čoja Montenegra“ Moma Kapora i Zuka Džumhura.
Međutim, sve je zapelo, kako kaže Dragojević, oko autorskih prava, muške sujete i novca. Digao je ruke od filma, ali privremeno, a u međuvremenu je nastao roman koji je preksinoć promovisan na budvanskom Trgu pjesnika, čime je počeo književni program 40. festivala Grad teatar.
Poznati scenarista i reditelj je u razgovoru sa Dubravkom Dragović Šehović, urednicom izdavačke kuće „Laguna“ ispričao brojne detalje o knjizi inspirisanom bogatom istorijom Crne Gore, sa posebnim osvrtom na nesvakidašnje i duboko prijateljstvo između knjaza Nikole Petrovića i Osman-paše. Dragojević je rekao da mu je veliko zadovoljstvo što je gost Trga pjesnika i festivala Grad teatar te da se napokon opustio jer je prošao stresan period pripreme novog ostvarenja.
- Pripreme filma su jako komplikovane, samo malo manje komplikovane od samog snimanja i nekako sam baš bio nervozan. To je jedan film malog budžeta. Vi znate kako je u Srbiji, a mi taj film snimamo najmanje u Srbiji. Više u Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj i to iz dobro poznatih razloga. Osjećam se kao oni iranski reditelji koji snimaju film o svojoj zemlji van svoje zemlje, što je prilično bizarna situacija. Nisam snimao pet godina film, ali sam napisao tri romana u međuvremenu. Treći izlazi sada na jesen. U svakom slučaju, drago mi je da sam večeras ovdje – istakao je on.
Dragović je budvanskoj publici otkrio da se od ranih devedesetih bavi poezijom i prozom, ali da se nikada nije usudio da napiše roman.
-Zato što sam smatrao da nisam u toj ligi da bih umio da napišem roman. Bez obzira što sam napisao desetine scenarija za sebe i za druge. Roman mi je bio vrhunac književnosti i umjetnosti i nisam bio sasvim uvjeren da roman umijem da napišem. Ali, evo, desio se jedan, drugi, pa treći, a sad već planiram četvrti, peti, šesti. Aleksandar Dima je pisao takve romane kako bih ja volio da umijem da pišem mnogo godina prije nego što je izmišljena filmska kamera. Pa mu, zato, na svu sreću niko nije rekao „evo, tvoje knjige su kao da gledam film“, jer nije bilo filma – ispričao je Dragojević.
Za sebe kaže da je vizuelan tip i uvijek je pisao u slikama. Veliki kompliment i privilegiju mu pričinjava to da nikada nije bio previše pretenciozan.
-Ne smatram da je neka velika umjetnost to što radim. Mislim da je zdravo polazište za svakog ko se bavi bilo kojim žanrom umjetnosti. Jer su pretenciozni ljudi obično i dosadni i puni sebe. Često je i njihovo stvaralaštvo dosadno i svi mi teško priznajemo i sebi i drugima da nam je to strašno dosadno. Nego kao mislim, sad to je neka visoka umjetnost, a nije – kaže Dragojević.
On je rekao da smatra da je velika umjetnost biti jednostavan, komunikativan, znati nasmijati nekoga, donijeti neku vrlo jasnu pozitivnu ili pak negativnu emociju.
Publici u Budvi je rekao da je roman „Paša“ posvetio svojoj baki Mileni, za koju je kazao da je pravi izdanak stare Crne Gore.
-Ona me je dosta čuvala kad sam bio mali i pričala mi priče razne iz svog djetinjstva, iz svog sjećanja, iz sjećanja svojih predaka. I zaista, živo sam upamtio njenu priču kak oje njen djed držao na polici usoljenu tursku glavu kao trofej iz bitke. I nekako ja kao mali sam zamišljao kako izgleda ta usoljena turska glava i nije mi bilo svejedno moram da priznam. A ja sam i porijeklom iz Crne Gore, iz Gornjih Martinića. Naša porodica je odatle porijeklom. To je moj čukundjed dobio tursku karaulu jer se dobro držao u bici kod Martinića i onda je porodica nastavila tu da živi sve dok se dio kojem ja pripadam nije odselio – podijelio je sa publikom dio priče o porodičnom porijeklu.
On se osvrnuo na knjaza Nikolu, koji je bio značajna, velika istorijska figura, ali i kontroverzna ličnost.
-Knjaz Nikola više podsjeća na neki soj savremenih velikih političara. Meni je za roman bilo potrebno da imam dva romantizovana velika junaka i jednu veliku ljubavnu priču koja je zapravo ljubavni trougao. Između Paše, knjaza Nikole i jedne Engleskinje koja njih obojicu vrti oko malog prsta – ispričao je Dragojević.
O crnogorskim ženama, on ocjenjuje da su žene imale trpnu ulogu u tkivu filma, ali da su došla nova vremena i žene moraju da imaju sve značajnije uloge.
-Uostalom, mi otkrivamo u romanu i da Crnogorke nisu baš tako submisivne kako se misli. Zapravo se ti muškarci strašno boje svojih žena. Da, to je jako interesantno. One su te koje zapravo očuvaju porodicu i koje se u pravim nekim trenucima pojavljuju u cijelom tkivu romana i veoma su interesantne, bar meni – zaključio je Dragojević.
Mnogobrojnoj publici, koja je ispunila Trg do posljednjeg mjesta, glavna urednica festivalskog programa Svetlana Ivanović je govorila o svemu što su pripremili za jubilarni festival na Trgu pjesnika.
Odabrane odlomke iz romana „Paša“ tokom večeri publici je dočarao glumac Lazar Nikolić.
Rođena sestra monahinja u manastiru Šudikova
Dragojević kaže da mu je bilo veliko emotivno iskustvo kada je otišao, vidio kuću u Gornjim Martinićima, kojoj je, nažalost, propao krov, pa su dobili ideju da je poprave jednog dana.
-Tako da ja imam puno veza sa Crnom Gorom. Uostalom, meni je rođena sestra monahinja u Beranama, u manastiru Šudikova. Ona je prije toga bila u Župi nikšićkoj, u Piperima u Ćelijama, tako da mnogo toga me vuče Crnoj Gori i nije ni čudo da sam prije tih davnih tri decenije htio da napravim film koji je bio prekomplikovan da se uopšte napravi i kao svi tako veliki ambiciozni filmovi, zapravo je vrlo ranjiv – otkrio je Dragojević.
6.07. – dan.co.me