Istaknuti glumac govori za “Vijesti” povodom premijere predstave “Krađa, prekrađa i nekrađa” koja će danas biti izvedena na festivalu Budva Grad teatar, u amfiteatru manastira Stanjevići
Za Vojina Ćetkovića Grad teatar nije tek jedna od festivalskih adresa na kojoj je igrao tokom bogate karijere. To je mjesto na kojem je, kako je i sam rekao otvarajući 39. festival, prvi put stao na scenu kao profesionalni glumac. Od tada do danas prošle su više od tri decenije, stotine izvođenja i brojne pozorišne, filmske i televizijske uloge, ali je veza sa budvanskim festivalom ostala posebna.
Na jubilarnom, 40. izdanju Grad teatra, Ćetković se vraća premijerom predstave “Krađa, prekrađa i nekrađa”, po tekstu i u režiji Vide Ognjenović, nastale prema djelu Stjepana Mitrova Ljubiše, koja će svoju premijeru imati danas, 29. jula, u amfiteatru manastira Stanjevići. Ovaj projekat donosi i novi susret sa rediteljkom sa kojom je na istom festivalu ostvario zapaženu saradnju u predstavi “Don Krsto”, potvrđujući da se neke umjetničke veze ne mjere godinama, već povjerenjem i zajedničkim razumijevanjem pozorišta.
Ćetković je kazao da je učešće u projektu prihvatio prije nego što je pročitao tekst, zbog dugogodišnjeg profesionalnog odnosa i poštovanja prema rediteljki. Dodao je da je uvjeren da će se publike ticati tema predstave, a naročito govor koji je dominantan i muzička partitura koju je Ognjenović napisala.
Predstava nastaje u koprodukciji JU “Grad teatar” Budva i Gradskog pozorišta Podgorica, a reprizna izvođenja su 30. i 31. jula, kao i 1. avgusta u amfiteatru manastira Sv. Trojice u Stanjevićima, u kojem se pritom odvija radnja drame.
U razgovoru za “Vijesti” Vojin Ćetković govori o povratku na mjesto svojih profesionalnih početaka, radu sa Vidom Ognjenović, Ljubišinom svijetu koji i danas zvuči iznenađujuće savremeno i o tome zašto festival u Budvi za njega ima značenje koje prevazilazi svaku pojedinačnu predstavu.
Prije godinu dana, otvarajući Festival, rekli ste da ste upravo na Gradu teatru prvi put nastupili kao profesionalni glumac. Koliko se često vraćate tom mladiću koji je tada prvi put izašao pred festivalsku publiku?
Vrlo često. Mislim da se upravo zato i bavim ovim poslom. Svaki put kada izađem na scenu, imam osjećaj kao da ponovo prohodavam, kao da ništa ne znam. Bez obzira na sve premijere koje su iza mene, svaki put je novo i drugačije. Uvijek postoji nesigurnost, strah i ono uzbuđenje zbog kojeg se i bavimo ovim poslom. To se nije promijenilo.
Ovog ljeta ponovo sarađujete sa Vidom Ognjenović. Nakon “Don Krsta”, sada se ponovo susrećete u predstavi “Krađa, prekrađa i nekrađa”. Šta se u vašem profesionalnom odnosu nije promijenilo svih ovih godina, a šta jeste?
Danas mnogo ozbiljnije pristupam svakoj ulozi. Potrebno mi je više vremena da naučim tekst i uđem u lik. Nekada sam se čudio starijim glumcima koji dolaze dva sata prije probe, a sada i sam volim da dođem mnogo ranije. Zapravo, ne zato što moram, već zato što želim da provodim više vremena u pozorištu. Nekada sam dolazio neposredno pred probu ili predstavu i odmah odlazio. Danas volim da budem tamo, da osjetim prostor, da “mirišem pozorište”. U tome sve više uživam.
Šta Vas je najviše privuklo ovom tekstu i Ljubišinom svijetu? Da li je njegova priča prvenstveno komedija naravi ili, zapravo, vrlo ozbiljna priča o društvu?
Prije svega, to jeste ozbiljna priča o društvu. Osim toga, danas se sve više bavimo rediteljskim konceptima, a sve manje predstavama u kojima su govor i gluma osnovno izražajno sredstvo. Vida Ognjenović njeguje klasično pozorište i mislim da smo pomalo zaboravili koliko je ono važno. Kao da smo posljednjih godina više pažnje posvećivali rediteljskim konceptima nego samoj priči. Ova predstava ima jasan početak, razvoj i kraj. Ima sve ono što jedno dobro, klasično, verbalno pozorište treba da ima. Upravo mi je to nedostajalo.
Naslov predstave zvuči gotovo kao komentar našeg vremena. Da li ste tokom rada imali osjećaj da govorite o prošlosti ili o današnjem društvu?
Apsolutno o današnjem društvu. Ne bismo se bavili pozorištem kada bismo govorili arhaičnim jezikom o temama koje nas se više ne tiču. Problemi i pitanja kojima se predstava bavi potpuno su bezvremeni.
Koliko je igrati Ljubišu u Budvi dodatna odgovornost? Da li publika ovdje drugačije sluša njegov jezik i prepoznaje njegove likove?
Sigurno će biti kritika, kao što ih je bilo i poslije “Don Krsta”, ali i prošle godine kada sam igrao Budvanina u predstavi “Moje pozorište”. I biće ih i nakon ove predstave. To je, zapravo, lijepo, jer budvanska publika živi sa svojim temama, svojim likovima i svojim predstavama. Upravo je u tome njena posebnost. A ako me uz sve to i pohvale, onda znam da smo uradili dobar posao.
Na sceni manastira Stanjevići igrali ste “Mihaela Kolhasa”, a sada se na isti prostor vraćate se festivalskom premijerom. Šta za Vas predstavlja taj ambijent i po čemu se razlikuje od klasične pozorišne scene?
Takav prostor traži drugačiji glumački izraz. Sve mora biti snažnije, glasnije i intenzivnije kako bi doprlo do posljednjih redova. Scena je veoma široka i čim se glumac okrene leđima publici, dio zvuka se izgubi. Upravo me zanimaju takvi izazovi – tehnika govora, način na koji glas dopire do svakog gledaoca. Time se bavim na svakoj probi i uvijek eksperimentišem.
Iza Vas je bogata karijera u pozorištu, na filmu i televiziji. Da li Vas danas, poslije svih ovih godina, premijera uzbuđuje jednako kao na početku?
Apsolutno. Da nije tako, vjerovatno se više ne bih ni bavio pozorištem.
Grad teatar ove godine slavi četiri decenije postojanja. Šta mislite da je njegova najveća vrijednost danas, u vremenu kada se pozorište bori za pažnju publike?
Mislim da je najveća vrijednost, ne samo Grad teatra već pozorišta uopšte na ovim prostorima, to što je opstalo. Preživjelo je teška vremena, raspad jednog velikog prostora i sve promjene koje su uslijedile. Time je i pozorište izgubilo dio svog prirodnog prostora, festivali su postali skromniji, a sredstva za kulturu sve manja. Zato je već samo postojanje jednog festivala i svaka nova premijera veliki podvig. Još je važnije što i dalje postoje ljudi koji su spremni da ulože sebe kako bi pozorište nastavilo da živi.
Kada biste danas mogli da sretnete onog mladog glumca koji je prvi put došao na Grad teatar, šta biste mu rekli?
Zaista ne znam. Ne osjećam se kao stariji glumac koji bi sebi dijelio savjete. Mislim da je pozorište uvijek mlado i da glumac treba da ostane mlad, bez obzira na godine.
29.07. – vijesti.me