Na Trgu pjesnika u Budvi sinoć počeo književni program festivala Grad teatar
Na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu sinoć je svečano otpočeo književni program XXXIX izdanja festivala Grad teatar. U prisustvu brojnih ljubitelja književnosti i kulturne javnosti, svečanost je obilježena uručenjem prestižne nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“ za 2024/2025. godinu, koju je ove godine dobio istaknuti romanopisac Vladislav Bajac.
Nagradu, koja se dodjeljuje za izuzetno književno stvaralaštvo i doprinos savremenoj književnosti, Bajcu je uručila direktorka JU Grad teatar Milena Lubarda Marojević kao priznanje za njegov bogat opus i autentičan doprinos srpskoj i regionalnoj književnosti.
Prisutnima se najprije obratila glavna urednica festivalskog programa Svetlana Ivanović koja je kazala da je ovogodišnji moto festivala “Istina mora na sunce” pažnju usmjerio ka autorima koji posebnošću svojih glasova ili odabirom tema preispituju normirane činjenice, problematizujući upravo ono što pamti zvanična istorija i plasiraju zvanične autoritete, ono što se prećutkuje, naizgled zaboravlja i sakriva, ali i neumjetno izniče u formi književnog ili nekog drugog relevantnog djela.
“Na taj način vjerujemo da književnost, kao i ostale umjetničke discipline, postaje pouzdani saveznik i u razumijevanju komplikovanih globalnih i lokalnih društvenih okolnosti kojima svakodnevno svjedočimo, ali i neupitan putokaz ka autentičnim vrijednostima kojima se dokazujemo kao ljudska bića. Bića koja ne vode samo strasti i lični interesi, već razum i svijest o opštem dobru”.
Pored dobitnika nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, gosti Trga pjesnika bili su i članovi žirija za dodjelu nagrade prof. dr Tatjana Đurišić, prof. dr Vesna Goldsvorti i predsjednik žirija prof. dr Zoran Paunović koji je saopštio obrazloženje nagrade.
“Premda se u književnosti prvi put oglasio kao pjesnik daleke 1972. godine i to poezijom koja je ubjedljivo ukazivala na darovitost svog tvorca, Bajac će u potonjim decenijama svoj književni ugled graditi prevashodno kao prozni pisac u čijem se pripovjedačkom opusu na umjetnički plodotvoran način prepliću istočna i zapadna kulturna tradicija, prošlost i sadašnjost, imaginacija i stvarnost, pri čemu iz njihovog skladnog sazvučja izrasta sasvim osobena, moćna i upečatljiva umjetnička vizija. Snaga te vizije, postojano je obilježje opusa našeg laureata još od njegovih ranih zbirki pripovjedaka”, rekao je Paunović i dodao da je odluka žirija bila jednoglasna.
“Odluka je nesumnjivo potkrijepljena i ugledom koji je Vladislav Bajac izgradio kao izdavač, prevodilac i kritički mislilac, čija se riječ uvijek s pažnjom osluškuje i duboko poštuje. Stoga izražavamo u ime čitavog žirija iskreno zadovoljstvo zbog toga što se nizu istaknutih književnih stvaralaca, koji su tokom minule tri decenije ponijeli nagradu ‘Stefan Mitrov Ljubiša’, danas priključuje Vladislav Bajac kao laureat koji će, uvjereni smo, značajno doprinijeti daljem podizanju ugleda ove međunarodno priznate i visoko vrednovane književne nagrade kojom se Grad teatar, Budva i Crna Gora s mnogo razloga ponose”.
Bajac je istakao da nagradu nikako nije očekivao jer je mislio da prevazilazi njegovu normalnost ili skromnost.
“Ali, drugi su o tome odlučivali i kad se čovjek nađe u ovoj situaciji i ako je iole normalan, onda je možda i ljepše pričati o drugima nego o sebi. Jer to je uvijek bilo teško, osim onoga kada se uhvatimo u koštac sa književnošću i počinjemo da otkrivamo sitne i krupne tajne faktografije i imaginacije. Sva sreća pa književnost ništa ne mora da dokazuje, može samo da pokazuje i da priča svoje priče koje su, kako ja vidim i znam, najveća moguća sloboda koju čovjek može da doživi, a valjda taj razvoj, ako postoji u pisanju, onda je valjda i osvajanje te slobode, parcijalno, postupno, sistematsko i nikad osvojeno što je u suštini najvažnije. Jer taj put, kao što znamo, je suština. Nije stizanje na cilj”, kazao je Bajac.
Prof. dr Vesna Goldsvorti kazala je da je za nju Vladislav Bajac “pisac mjesta, pisac prostora i pisac Istoka i Zapada”.
“Pošto se ja u svojim knjigama bavim istokom i zapadom istovremeno i tim nekim susretom i paralelama, vrlo sam svjesna činjenice da je razlika na neki način ogromnost istoka i zapada u njegovom djelu. Krajnji istok – Japan, krajnji zapad – Amerika, odprve do posljednje knjige, prevoda koje ja znam. I Geopoetika je po tome, po činjenici da je izdavač koji obilježava mjesto kao topos književnosti jedinstvena za mene. Na neki način je to divno u dobijanju ove nagrade, da vi imate izdavača koji svoju poetiku prenosi na izdavačku kuću, a i piše o tome”, kazala je Goldsvorti na šta je Bajac odgovorio da ima opsesivne teme.
“Dugi niz godina kada je književnost bila politizovana, ja sam bio optuživan da sam kosmopolita. Nikad nisam razumio šta to znači, ali kasno su me otkrili da znam i da sam Srbin. Ali, jasam sklon da se šalim sa svim ozbiljnim stvarima i kada upotrebljavam znanje i imaginaciju. To je jedna posebna vrsta šale, zato što me uvijek kod toposa zapravo vodilo šta oni jesu.Dakle, to znanje ili pozadina ili skrivenost onoga gdje se čovjek nalazi. Nisam bio sklon literaturi koja piše o premještanju čaša iz tačke A u tačku B i od toga pravi introspekciju. Malo je i u toj oblasti izvanrednih pisaca, pa njima naklon, ali generalno gledano uvijek sam mislio da je znanje strašno važno, a da se upotrebljava bez opterećenja u književnosti i ono ne smije da nadvlada to imaginarno što se zloupotrijebi od tih činjenica. Mjesta su mi bila zapravo život. Ja sam zato možda ostao u Beogradu, što sam se uvijek osjećao bilo gdje kao da sam kod kuće. Uvijek postoje neke okolnosti koje određuju te sudbine, ali kada razmišljam o svojoj odluci biti ovdje ili ondje, bilo mi je potpuno svejedno. Jedino još nisam probao je manastir, hrišćanski, pravoslavni, budistički, aliimam utisak da ću tu negdje ili skončati ili proći pored toga na drugačiji način. Mjesta su mjesta posjete, ona postoje zbog nas kao što mi postojimo zbog njih i taj ideal očuvanja dobrog odnosa između topografije, geografije i mašte je zapravo i suština književnosti. Svi mi samo imamo različita pakovanja, a mislim da govorimo uvijek o istoj stvari, iako su te iste stvari opšta mjesta, koliko god ona ne bila opšta mjesta, to je znak da je pisac bolji”, pojasnio je Bajac.
Prof. dr Tatjana Đurišić je kazala da joj predstavlja veliko zadovoljstvo da se na Trgu pjesnika, još jednom od prostora, odnosno hronotopa, izuzetno semiotizovanog i značajnog za crnogorsku kulturu, obrati publici i da joj je čast što je radila u sastavu ovog žirija.
“Zahvaljujem se i Gradu teatru na toj mogućnosti. Upravo smo čuli jedan frazeologizam kojim počinje roman ‘Pucanj u prazno’, a to je – vući za jezik. Radi se o piscu koji jako dobro osjeća jezik i prosto se osjeća njegova erudicija u svemu što piše, a osjeća se i njegovo promišljanje jezika i šta sve to jezik može i kako nešto što je prisutno priziva jako mnogo stvari koje su odsutne”, rekla je Đurišić i upitala Bajca da objasni prisutnima zašto u njegovom stvaralaštvu ironija igra veliku ulogu, kao i funkcija frazeologizama. Bajac je odgovorio da je ironija bolja odcinizma te da na ironiju ne gleda kao na negativnu pojavu.
“Ona je samo još jedan alat više za igrariju sa riječima. Pomenuli ste i tu priču jezika, vučenje jezika. Ja sam se zapravo u toj posljednjoj knjizi, u jednom sloju knjige paralelno sa nekoliko drugih slojeva, igrao jezikom. Da, lingua, jezikom i fizičkim jezikom. Naravno da su te igrarije između više značenja na ivici duhovitog, iako nekad umiju da budu i neprijatne, ali tu je jedno polje strašno lijepog eksperimentisanja. Jezik je čudo, on se mijenja, on je tako živa stvar da dozvoljava sve i svašta i kad ga upotrijebite u apsurdnim situacijama”, odgovorio je Bajac i dodao da će pobjeći u duboku prošlost i pisati o nečemu o čemu se nije usudio pisati do sada.
“Riječ je o ljubavi. Uvijek mi se činilo da je to kao neka prozaična tema, a svi je živimo. Ljubav i smrt su valjda dvije najprirodnije teme u književnosti i teatru, ali svakako ti kontrasti ili različitosti pisanja knjiga su zapravo možda najbolji pokazatelj te oslobođenosti, zato što ta ponuda da čovjek može da skače iz jednog u drugo, a da ne bude svaštar, je zaista veličanstvena”.
Uslijedio je razgovor sa publikom nakon čega je veče zaokružio prof. dr Zoran Paunović koji je kazao da književne nagrade ne postoje zbog pisaca već zbog čitalaca.
“Književne nagrade postoje kako bi skrenule pažnju čitalaca na velika djela kojima bi valjalo posvetiti pažnju. Pozivam vas da nastavite da pohodite ove divne razgovore na Trgu pjesnika, a da između njih čitate djela Vladislava Bajca”, zaključio je Paunović.
7.07.-vijesti.me