Bluz kao filozofija: Slikar, kantautor i pjesnik Nenad Marić za Vijesti o emociji, žanru i unutrašnjem pejzažu koji pretvara u pjesmu
Kralj Čačka je umjetničko ime Nenada Marića, kantautora, slikara i pjesnika iz Srbije. Rođen je u Čačku, a studije slikarstva završio je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Njegova muzika spaja elemente bluza, džeza, šansone i akustičnog roka, a poznat je po autentičnim tekstovima koji odišu lirizmom, ironijom i emotivnom dubinom. Njegov prvi album “Zemlja snova” objavljen je 2016. godine i odmah je skrenuo pažnju publike i kritike, dok je drugi, “Spusti svetlost na put” (2018), dodatno učvrstio njegov status jednog od najosobenijih autora na regionalnoj sceni. Treći album “Dobro jutro, ljudi” najavljen je za jesen ove godine. Pored muzike, Nenad Marić se bavi i likovnom umjetnošću i objavljivanjem poezije. Ovog ljeta, tačnije 1. avgusta, budvanska i crnogorska publika biće u prilici da uživaju u njegovom koncertu na sceni između crkava u okviru muzičkog programa XXXIX festivala Grad teatar.
Kako se osjećate povodom nastupa na festivalu Grad teatar i što za Vas znači svirati na sceni između crkava u Starom gradu u Budvi?
Drago mi je što su me pozvali i imam osjećaj časti i zadovoljstva da učestvujem u jednom tako važnom kulturnom događaju. Prvi put sam nastupao u Budvi 2019. godine u okviru festivala Novi val, svirali smo između crkava. Promovisao sam zbirku poezije na III festivalu regionalnih pisaca Knjiga pod feral 2023. godine, a prije godinu dana dolazio sam sa ekipom predstave “Mihael Kolhas” u produkciji JDP-a, u režiji Borisa Lješevića. Predstava se igrala u amfiteatru Manastira Svete Trojice u Stanjevićima. Lično me raduje svaki poziv i angažman, jer to što radim spada u domen kulture, a kulture čini se sve manje i manje. Tako da je za mene svaki nastup, pored dijeljenja onoga što radim i o čemu pjevam, ujedno i “pokušaj odbrane” kulture u ovom vremenu u kome kao da nije ni poželjna.
Vaša muzika je uvijek bila spoj više žanrova. Kako biste danas opisali svoj muzički izraz?
Ako govorimo o formi to jeste spoj različitih žanrova: bluza, džeza, bluegrassa, folka, kantrija, rokenrola, kabarea… Zapravo, koristim žanr da bih se izrazio; žanr mi nije cilj, kao što ni muzika sama po sebi nije cilj, već sredstvo izražavanja. Isto mislim i za umjetnost uopšte. Ako bih morao u jednoj rečenici da odredim što je to što sviram, rekao bih da je to bluz.
Dolazite li na festival sa određenom koncepcijom koncerta? Što publika može da očekuje?
Dolazim u kombo sastavu sa bendom koji me prati, a to su: Vladimir Mladenović za bubnjevima, Miloš Matić za kontrabasom i bas gitarom, Marko Marić za električnom gitarom i klavirom, i Ljuba Turajlija za saksofonom, sopran saksofonom i klavirom. Izvodićemo pjesme sa prvog i drugog albuma, singlove koji su izlazili u međuvremenu, i par pjesama koje će se naći na novom albumu. Publika može očekivati da vrijeme koje provede slušajući, sigurno neće biti izgubljeno. Sasvim je legitimno da se to nekome i ne svidi, kao što je legitimno da se nekome svidi, a to su već ukusi o kojima treba raspravljati da bismo se bolje upoznali.
Kada pišete pjesme dolazi li prvo tekst, melodija, emocija – ili sve istovremeno?
Zavisi. Često ide iz emocije i kao potreba da se ta emocija osvijetli, demistifikuje. Desi se da melodija sama otkrije emociju, pa to bude nešto što me zaintrigira, i onda na tome ostanem da radim dok ne nastane nešto za što osjetim da mi je važno i bitno. Pjesme imaju višeslojnost i višeznačnost pa se i sa time igram, u cilju izražavanja onoga što otkrivam u sebi. Teško je biti objektivan u tim procesima kad ste unutra; ima i nema pravila.
U Vašim stihovima često se osjeća tjeskoba, ironija, ali i nježnost. Koliko su pjesme lične, a koliko univerzalne?
Krenuti iz ličnog i doći do univerzalnog nije lak zadatak, pogotovo danas, kada univerzalno nasilno biva zamijenjeno globalnim, što nije isto. To se često koristi i manipuliše. Ja ne mogu da pjevam o nečemu bez dubljeg odnosa prema onome što se u meni zbiva, svijetu oko mene i vrijednostima iznad mene. Pjesme krenu iz ličnog, i ako uspijem kroz njih dotaći univerzalno to onda bude jedan oslobađajući most ka komunikaciji, oslobođenju i slobodi.
Koliko Vam je slikarstvo i dalje važno kao forma izražavanja? Postoji li trenutak kada se muzika i slika kod Vas preklapaju?
Ti se medijumi fino prožimaju. U mom slučaju to je vidljivije kod pjesama koje proizvode različite slike kod slušalaca. Iskustvo sa slikarstvom mi je sigurno pomoglo da neke pjesme koje sam pisao dobiju i “nevidljivu vizuelnu predstavu”. To dosta zavisi i od slušalaca koji, u zavisnosti od sopstvene mašte, mogu da iz sebe izvuku slike dok slušaju. U posljednje vrijeme nisam aktivan kao slikar, zbog rada na albumu, ali razmišljam o slikarstvu i ono je u meni. Možda mu se posvetim više u nekom mirnijem periodu života.
Da li Vam je poezija uvijek bila saveznik muzike ili je to poseban kanal izražavanja?
Na prvom mjestu mi je pjesma sa muzikom, ali pisao sam i pišem i dalje pa se tako dese i pjesme koje ne uđu u muziku, već ostanu na papiru, za čitanje sa “nevidljivom muzikom”, jer i poezija jeste muzika. Naravno, kada je prava. Dakle, odgovor je: i jedno i drugo. Poezija je saveznik muzike, ali i kanal kroz koji se izražavam.
Postoji li neka pjesma koja Vam je posebno značajna kada je izvodite uživo?
To je promjenljivo od koncerta do koncerta. Borba je za svaku pjesmu da se iznese i donese publici. Zato ne izdvajam nijednu konkretno, razlikuju se po sadržaju, tematici, emociji. I da se ne uvrijedi neka druga pjesma pa poslije da me tuži.
Kako doživljavate publiku u Crnoj Gori? Da li se promijenio način na koji ljudi danas slušaju muziku?
Nosim prijatna iskustva sa crnogorskom publikom. Gdje god sam nastupao nije bilo ravnodušnosti, a to nije mala stvar u današnjem vremenu kada se muzika više konzumira nego sluša. Promijenio se odnos prema svemu pa tako i prema muzici. Novi čovjek ne trpi napor, teži konzumerizmu, konformizmu što je potpuno razumljivo. Opterećenost poslom i životom ne ostavlja mu prostor za preispitivanje ni za sadržaje koji ga mogu obogatiti. Umjesto toga traži da “izduši”. Zato sadržaji nižeg reda sve više prijaju i čine onu čuvenu “hljeba i igara” nikad življom. Čast izuzecima, naravno.
Na čemu trenutno radite? Imate li u planu novi album, zbirku pjesama ili izložbu?
Završavam treći studijski album koji će izaći na jesen. Album će se zvati Dobro jutro, ljudi.
Prošle godine smo na Grad teatru gledali predstavu “Mihael Kolhas”, za koju ste radili muziku i dobili nagradu. Da li ste nastavili da komponujete za pozorište?
Nastavio sam da učestvujem u toj predstavi, ali nisam imao drugih angažmana. Rad u pozorištu i filmu zavisi od osjećaja reditelja, da li prepoznaje da određena muzika može doprinijeti njegovoj viziji. Zahvaljujući Borisu Lješeviću, koji je vrlo muzikalan i muzika mu znači na dubljem nivou, došlo je do te saradnje. Osjetio je i prepoznao da to što mogu da dam može da doprinese predstavi, estetski, stilski. Iz te predstave su nastale dvije pjesme koje će se naći na novom albumu.
Kako izgleda jedan Vaš običan dan kada niste “Kralj Čačka”, već samo Nenad Marić?
Uglavnom organizacione stvari, odmor, akumulacija, preispitivanje, i napor da ne skliznem ili, ako zalutam, da bar zapamtim put nazad. Uzbudljivo u svakom smislu.
31.07.-vijesti.me