Premijera predstave Selestina Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, koja je nastala u koprodukciji JU Grad teatar Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nedavno je održana u Budvi. Roman Selestina pisan je isključivo u dijalogu i smatra se jednim od najvećih djela španske književnosti. Naslovnu ulogu igra Nataša Ninković, a ostalu glumačku ekipu čine Nikola Rakočević, Marta Bjelica, Nikola Šurbanović, Emir Ćatović, Ljubomir Bandović, Anđelika Simić, Katarina Žutić i Maja Stojanović. Adaptaciju romana je uradila Maja Todorović koja je i dramaturg predstave. Scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf Biljana Grgur, koreograf Ista Stepanov, a kompozitor Vladimir Pejković.
MONITOR: Moto 33. festivala Grad teatar Budva je „Liječiti srce zabavljajući razum..“, a to je upravo citat iz španskog klasika „Selestina“.Zašto je izbor bio da radite baš to djelo i koliko ono korespondira sa našom svakodnevicom s obzirom na to da je roman napisan prije više od petsto godina?
NEŠKOVIĆ: Uvek kažemo kako se ništa nije promenilo već pet vekova, ali mislim da to nije tačno. Moramo odvojiti čoveka i svet. Svet se promenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vekova, ali ono što Rohasovo delo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta. To nam je na početku čitanja jako zabavno i dosta komično, ali onda to prepoznavanje počinje da budi jezu. Jeza počinje da budi sumnju. Sumnja stvara dramu, a drama se prečesto završi kao tragedija.
MONITOR: Pretpostavljam da je “Selestina” bila veliki izazov da se postavi na scenu. Koliko je bilo teško da se uhvati u koštac sa svijetom Fernanda de Rohasa?
NEŠKOVIĆ: Veliki je izazov, ali na moju veliku žalost nije bilo teško pronaći paralele u savremenom svetu. Ono što dodatno poražava jeste činjenica da mladi ljudi, tek punoletni, mnogo bolje razumeju i prepoznaju likove iz naše predstave u odnosu na generacije koje su “sporije” rasle. Želja za svim odmah i ovde, gde se materijalno postavlja kao svojevrsni kult, ne bi li se ispunila sopstvena instant zadovoljstva bez trunke empatije, bez brige o posledicama, prvenstveno po sebe, je nešto što zabrinjava. Nadam se da će ta ista publika, a po uzoru na Aristotelovu definiciju katarze, gde se izazivanjem sažaljenja i straha dolazi do pročišćenja takvih afekata, zameniti sažaljenje i strah drugim osećanjima i ista pročistiti. Ako se to obistini posle ove predstave u ma kojem broju, Rohasov “izmišljeni” svet itekako ima smisla postavljati danas na scenu.
MONITOR: Onda se nameće pitanje – zašto su bolesti društva koje je uočio De Rohas prije petsto godina nepromjenljive, imamo li želju da mijenjamo sebe i svijet?
NEŠKOVIĆ: Mislim da je problem što danas želimo da menjamo svet ne bi li ga prilagodili sebi i svojim potrebama. Rohas je to isto tvrdio pre pola milenijuma. Dakle, priča da menjanjem sebe menjamo svet je danas neostvariva. Nemam ja vremena da menjam sebe kako bi svet bio bolji, je najčešći argument. Šta ja imam od toga? Korist se uvukla u svaku misao. Empatija je umrla. Čitamo novine prepune užasavajućih tragičnih događaja, često nepojmljivih i nezamislivih, i saosećamo dok ne okrenemo stranu. Često sam govorio kako mi pamtimo do četvrtka, ali mislim da je i utorak daleko.
MONITOR: U eksplikaciji postavljate razna pitanja, a bavite se i podnaslovom romana “Selestina” – tragikomedija o Kalistu i Melibeji.
NEŠKOVIĆ: Ja se trudim da ispred sebe u svakoj novoj predstavi postavim neki nedostižan cilj. Zato sam često nesrećan jer ga nikada ne ispunim, ali mislim da tako napredujem i kao reditelj i kao čovek. Tako sam i ovoga puta radio i stilski i žanrovski nešto sa čime se ranije nisam“sukobljavao” u pozorištu.
Često slušamo kako je granica između ludaka i genija, komedije i tragedije… jako tanka, možda i nepostojeća. Ja sam hteo da ovaj put to bukvalno shvatim i implementiram. Hajde da napravimo liniju. Čist rez unutar predstave kada se prelazi iz jedne forme u drugu. Treba samo odrediti trenutak kada komedija prelazi u tragediju. Tu sam se najviše oslonio na Natašu Ninković koja je svojevrsni master of ceremony ove predstave, i glumica sa jednim on najdubljih i najtajanstvenijih unutrašnjih života koje daruje likovima, a istovremeno te živote skriva od publike. Ona mi je pomogla da odredimo trenutak kada se u njenom “želucu” probudi otpor te da mi kaže “ja ne mogu ovaj problem više da tretiram na ovaj način”. Ja glumcima na sceni verujem više nego sebi. Naročito Nataši.
MONITOR: Radili ste sa glumcima iz Srbije i Crne Gore, koji ranije i nisu sarađivali. Pomenuli ste sad rad sa Natašom Ninković, a kažete – glumcima na sceni verujem više nego sebi. Kako biste opisali Vaš odnos sa njima i koliko zajedno učestvujete u stvaranju predstava?
NEŠKOVIĆ: Baš sam Emiru Ćatoviću preko telefona, budući da se nismo poznavali dalje od formalnog, govorio pred početak procesa, kako ja ne umem ništa konkretnoda mu kažem o liku dok njega ne upoznam na probama jer ja duboko verujem u sledeće: Ono što kao reditelj možeš da smisliš kod kuće, ne može da se poredi sa onim što možeš da dobiješ od živog čoveka na sceni, što ne znači da ne treba da smisliš kod kuće. Dakle, moj odgovor je da svi saradnici, a naročito glumci uvek učestvuju u kompletnom stvaranju predstave, a naročito kraja, koji je naš kolektivni stav o problem ili problemima koje smo skoro dva meseca tretirali. Ja ne znam kako je moguće drugačije, ali vidim da jeste, samo ja ne umem.
MONITOR: Šta u današnje vrijeme može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?
NEŠKOVIĆ: Plašim se da je danas angažovano pozorište, kod nas, svedeno na proscenijumsko izvikivanje političkih i moralnih stavova autora predstave. Publika nažalost prečesto to shvata kao hrabrost da se nešto kaže na glas. Ne vidim kako se to razlikuje od političkih i moralnih stavova naših predsednika koji ih saopštavaju svojoj publici sa takođe neke scene. Jedina uočljiva razlika je što ih naš predsednik izvikuje, a vaš ima glasovno mirniji pristup. Ali sve je i uvek pitanje stila u glumi.
MONITOR: Takođe preispitujete ulogu pozorišta u predstavi – sami početak predstave gdje se Nataša Ninković obraća publici. Kažite mi o tom odnosu gledaoca i glumca, o današnjem teatru.
NEŠKOVIĆ: Pominjao sam prethodno Aristotela i definiciju tragedije, a pre svega katarzu. Mislim da je ona definitivno nestala sa Brehtom. Danas je svako ko gleda Medeju svestan da ona nije zaista ubila nikakvu decu, nego ta deca sede sa svojim roditeljima u garderobi i čekaju da se poklone na kraju. Meni se to dopada. Pozorište se više ne piše sa velikom P, ali mi moramo i dalje da se igramo sa formom ne bi li se trudili da pronađemo nove puteve ka katarzi, koliko god se to nerealno činilo. Budimo realni, zahtevajmo nemoguće.
Miroslav MINIĆ
13.08. – Monitor