“Magbet”, prema Šekspirovoj tragediji, reditelj Nikita Milivojević, koprodukcija Grad teatar Budva, Srpsko narodno pozorište, Beogradsko dramsko pozorište, Itaka art centar, Novosadsko pozorište, premijera u Sportskom mediteranskom centru u Budvi
“Magbeta”, tu Šekspirovu kratku i žestoku, košmarnu tragediju iz poslednje faze njegovog stvaralaštva, reditelj Nikita Milivojević postavlja u neobično intenzivnom, snolikom, vizuelno, koreografski i muzički vanredno upečatljivom obliku. Iz radnje ove “škotske tragedije”, u kojoj se, kroz mračnu osećajnost i probojnu intuitivnost, još jednom ponavlja Mehanizam Istorije, uspostavljen u istorijskim komadima, reditelj izvlači jarke poetske dimenzije značenja. Na sceni se dosledno gradi osoben svet košmarne lirike, pomešan sa tragovima groteske. Vešto se prepliću i pretapaju elementi kabarea, pantomime, pozorišta senki i dramskog teatra, koji suptilno oblikuju neuhvatljivi, izmičući svet, međuprostor privida i stvarnosti, sna i jave, svet koji je istovremeno bezvremen ili svevremen i savremen (scenski pokret Amalija Benet, scenografija Nikita Milivojević i Željko Piškorić, kostimografija Jelena Stokuća).
Savremeno obučeni, u tamna odela, glumci Arpad Mesaroš, Pongo Gabor i Branislav Jerković igraju tri inkarnacije Magbeta, možda eho one tri veštice koje se ne pojavljuju fizički, kao kod Šekspira, u ovom Milivojevićevom tumačenju. Te smutne veštičje čini nisu neohodne u funkciji otelotvorenja nevidljivog, iracionalnog zla, jer se i cepanje protagoniste na dijabolično trojstvo može shvatiti kao značenjska zamena materijalizacije tamnih, neuhvatljivih sila u čoveku. Njihova snaga, razorna moć nasilnih, neuspešno potiskivanih, obezljuđujućih impulsa, razjarenih neosušivom žeđu za vlašću, u prvom je planu ovog “Magbeta”, uspešno izražena kroz višeslojni simbolički i poetski jezik. Lejdi Magbet je takođe predstavljena kroz višeglasje koje stvaraju spretne glumice – Anica Petrović, Nevena Nerandžić, Ivana Pančić, Jelena Simić, Maja Stojanović. Iz inkarnacija Lejdi Magbet preliva se senzualnost i erotika, dokazujući suštinsku bliskost Erosa i Tanatosa, seksualnosti i nasilja, ili požude i moći. Naizmenično sa Magbetom, Lejdi nastupa u ulozi tešitelja i utešenog; njih dvoje su komplementaran par, spoj čiji bi se delovi samouništili bez podrške onog drugog.
Psihološki naročito izražajnu verziju Magbeta daje Branislav Jerković koji skoro opipljivo oblikuje njegov prekid sa sobom, odlutalost uma zbog sumanute želje za vlašću. U zakrvavljenim očima je vidljiva neutoljiva žudnja za tronom, i posledično iščezavanje razuma. Marko Marković ležernije, sa tragovima farse, igra Banka, Milan Zarić Malkolma, a Dejan Đonović Dankana.
Predstava počinje ekspresivnim neverbalnim scenama, u pratnji sumorne, teške muzike, čiji tonovi pokreću likove, zupčanike u Mehanizmu Istorije. Na preovlađujuće pustoj sceni, oni odvlače leševe, u nekakvom sablasnom samrtnom plesu, danse macabru koji vode i živi i mrtvi. Tako se na samom početku efektno uspostavlja prelazni svet, prostor između Neba i Zemlje, mesto koje živi dele sa utvarama. Upečatljive uvodne, pantomimske scene smenjuju groteskni kabaretski prizori, između ostalog brehtovski song dve artificijalno uobličene i izazovno odevene igračice, u kontrastne crveno-crno-bele tufnaste haljinčice. One imaju i funkciju naratorki koje pripremaju teren za predstojeću pripovest o tragediji, ili tragičnoj farsi zaslepljujuće želje za krunom.
U predstavi su naročito snažni grupni groteskni prizori, kada akteri lagano promiču scenom, kao kakvi cirkuski vagabundi, pajaci, metaforične lutalice života. Ovi interludiji koji se par puta ponavljaju, mogu se tumačiti i kao scenska otelotvorenja Šekspirovih misli o svetlo-tamnom, ili smešno-tužnom ljudskom postojanju, o apsurdnoj i ambivalentnoj teatralnosti života, prolaznog, značajnog i beznačajnog u isto vreme. Ove ideje, koje se dosledno sprovode tokom čitave predstave, kroz intenzivne muzičko-vizuelne prizore, na kraju će posebno uverljivo biti i poetski verbalizovane, u Magbetovom spoznajnom monologu o iluzornosti moći. On konačno razume besmisao želje za krunom, koja je ključno odredila njegov životni put, odvodeći ga u tragičnu provaliju.
Važnost metafore cirkusa potvrđuje se i na kraju, u sceni odlaska cirkusa sa pozornice (života), koja ostaje pusta. Ljudska tela zamenjuju senke, obrisi ljudi na velikom, belom platnu, podsećajući nas i na Pindarovu misao da je čovek san jedne senke.
Ana Tasić
Kritika je objavljena u Politici 22. avgusta 2022. godine