Svu uzbudljivost ovogodišnjeg koncepta Dramskog programa Grada teatra, istraživanje savremenih rediteljskih čitanja klasičnih djela, potvrdila je i premijera “Krvavih svadbi” Federika Garsije Lorke, u režiji Igora Vuka Torbice. Jedan od najprovokativnijih i najnagrađivanijih reditelja u regionu vratio je na budvansku scenu velikog španskog pjesnik čije je mjesto, kako je zapisao, neosporno u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji. Poslije dvadeset godina od festivalske produkcije “Jerma”, u režiji Ljuboslava Majere, sa “Krvavim svadbama” ponovo smo prisustvovali jednom teatru poezije, a zanimljivo je da je u obe predstave jednu od glavnih uloga odigrala Varja Đukić, prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, i jedna od najmarkantnijih glumica u regionu.
-Vuk Torbica je po mnogo čemu izuzetan mlad reditelj, koji ima nevjerovatnu idejnost i lakoću otvorenosti za proces i rad sa saradnicima, a pri tom ima I mudrost koja rijetko pripada njegovim godinama, i zaista je bilo jako dobro, ozbiljno i posvećeno raditi s njim – kaže Varja Đukić.
Kakva je danas pozicija teatra poezije uopšte, i kako ste doživjeli ovaj ponovni susret sa Lorkom?
-Ima mnogo ljudi, onih koji to znaju ili ne “priznaju”, kojima je poezija važna u životu, tako da, kad u teataru,ko “posegne” za poezijomu vijek ima publiku. Lorka je vrhunska literatura, a za postaviti na scenu traži,ma,kao I svaki sjani pisac, vrhunsko čitanje, interpretaciju, reditelja koji ima senzibilitet za slojevito I jarko iščitavanje. Igor je divan tekst povodom režije Krvavih svadbi napisao. Teatar je total, poezija u tetaru je od njegovih izvora, šta je Antika, Šekspir, Gete, Rasin… Lorka.Za mene lično I za mene, glumicu,poezija jeste “govorna faktura”, pa su predstave koje sam morala napraviti bile nad jezikom poezije – „Tebi iz jučerašnje“, Marine Cvetajeve, „Malo o duši“ , Šimborske, pa I „Post Scriptum“ je “iz poetike” Kišove… što mogu u tetaru izvan jezika koji je transičan…?! Lorkina su djela opora poezija, nadvija se nad opskurnom faktografijom života žene I muškarca I pomijera pamet. Možda ovako da navedem na ideju kako sam doživjela rad na predstavi Krvave svadbe… reditelj je sa autorskim timom učinio da budemo dobri instrumentalisti koji interpretiramo djelo, partitura raspisana za sve nas I vrlo skladna, tako da je ukupni utisak da je Lorkina poetika geometrijski iscrtana u sjajnoj scenografiji, zvučno glasovno I muzički nadgrađena, posebno briga o svjetlu čini da se osjetim kao eksponat arhetipskog karaktera. Posebna je vrijednost glumačke interpretacije za cjelinu, za ansambl igru, za predstavu.
Koliko su danas ljudi spremni da zarad jedne noći ljubavi i strastiu založe čitav život, bez obzira na posljedice?
-Mislim da se sve odvija kao i uvijek, isto, i da nikada ljudska priroda nije drugačija, druga, od kada je svijeta i vijeka. Zašto bi danas bila. Pitanja iskušenja u ljubavni danas se lakše banalizuju, jer je privatnost ugrožena. Ne razumijem šta je noć ljubavi I strasti, ako je avantura, hir, slabost, potreba, štogod … uvijek je dovodila u pitanje ljubav, jer se ljubav ne može sagledati kao “noć ljubavi I strasti”. Na djelu je kroz Relity strašni konzervativizam, fašizacija ljudskog odnosa koju podstiče trgovina drogom, ljudima, ženama, djecom, pranje novca… ti su medijski programi neka vrste kazne za društvo I ujedno batina kojom se instrumentalizuju različite generacije,to je aopteoza budućem stratištu na kojem je svaka emocija u funkciji crne berze, kreiranja “baze” za tržište, kome-čemu. Tu je i sumnja u iskrenost, sumnja u emotivnost, u funkciji istog tražišta. Da, I danas ljudi rizikuju sve za ljubav. Ili to nije ljubav, već samo “noć strasti”.
U Lorkinim “Krvavim svadbama” vidimo jedno jako patrijarhalno društvo koje, paradoksalno, održavaju žene,i koje opstaje zahvaljujući njima. Metafora tog patrijarhata je upravo Majka, lik koji vi igrate. Iz čega sve proističe taj paradoks?
-Lorkina poetika izvire iz siline njegovog, naravno, ličnog ažmana, a “Krvave svadbe” su snažna drama u kojoj su vidni uvjeti života I smrti.Nije to ništa prolazno, još uvijek postoji takva vrsta patrijarhata, ili, uslovno, “tihog matrijarhata” koji poteže konce što čini I lik Majke koju igram. Ali, ta majka je u u toj curcumstences,u prisili, prinudi, jer je ostala bez snažnog muškarca u kući, bez muža i starijeg sina koji su ubijeni, a i drugi sin, nad čijim životom strepi, takođe treba da ode kad se oženi. Ta stalna prijetnja i strah za život su konstante. I koliko god da se žene možemo,treba uvijek da se osjećamo kao kreatorke i “stvaralice” koje nose život, istovremeno najdublje raspoznajemo mjeru njegove krhkosti. Jer, svijet je predisponiran da se na drugi način, kroz druge mehinizme sagledava, ne kroz stvaralačke, kreativne, poetske, metaforičke, nego kroz egzaktne, kroz tržišta I kapital, kroz odmjeravanja snaga takve i takve “muškosti” za koje su parametri posvuda.
Koliko je taj patrijarhalni model prepoznajemo i na ovim našim prostorima?
-On je trenutno i ovdje, i kad govorimo o tome,mislim o temi koja je bitna, toliko da možda, predstavlja onu “crvenu lampicu” koja označava opasnost po jedno društvo. Jer, ovdje mnoge žene koje treba da rode odlaze kod ljekara da provjere pol djeteta, žele da rađaju muškarce. To, jednostavno, pomjera svijest kod normalne osobe, jer meni ne može biti razumljivo ko je muškarac u ovom društvu, koji treba da se rodi prije nego žena, i da li su to uopšte drugi parametri od ovih koje tretiramo u Lorkinoj drami. Jesu li muškarci, koji su isto tako prozvani,i isto tako ugroženi imenovanjem da treba da budu nosioci ratničke tradicije, tradicije krvi, ili osvetničke, ili porodične…, u stvari žrtve, ili žene koje trpe.
Kako vi u “Krvavim svadbama” vidite i taj paradoks što je najtragičniji lik, zapravo, muškarac, a nije žena?
-Sin, Vjerenik je zaista apsolutna žrtva i prethodnih ubistava, ranog gubitka oca kojeg I ne pamti, pa onda I starijeg brata koji je uspomena,autoritet za mladog muškarca, koji je zamijenio nedostajućeg oca… majke koja ga ne pušta zbog strahova. Ona ga “projektuje” u sve porodične obaveze i želje, postaje funkcija i konačno žrtva začaranog kruga. A, njegova je želja da ima ženu, porodicu, nešto od priča o životu da iskusi, jer “čist je kao čaršav na suncu”. Takav odlazi na konju u potjeru za odbjeglim ljubavnicima, tako ga majka šalje u potjeru, jer “opet je kucnuo čas krvi”.
Šta simbolički predstavlja taj gest praštanja?
-Poetski zov, ima drugu dimenziju, jer je neminovno da se u formama poetike izdignemo iznad mogućnosti. A, naravno da ih mi, zapravo, kreiramo.S druge strane, to govori o snazi koja postoji u čovjeku, bez obzira na društvene okolnosti, na koje se pozivamo radi pravdanja postupaka. Ali,krv koja kola, vitla,s jedne strane, a društveni zakon koji se mora ispuniti u životu,jeste nekad opozit kao zov prirode ljubavi ugrožene kao rijetka zvijer i norme, ograničenja I nadsurove kazne, zbog toga patimo. Torbica je Lorkinu dramu na samom kraju doveo na oštricu noža, do uskog prolaza izbora – osvetiti se, kazniti ili suočiti se sa besmislom ciklusa osvete I oprostiti. Ma ko mi konačno bili…
Praštanje dolazi na kraju
Da li je lik Majke možda i najneočekivaniji, jer ona na kraju ipk odbija da prati fatalističku sudbinu tog patrijahalnog društva?
-Torbica je u predstavi upriličio „zavjesiu“ od naših uloga karaktera koji svo vrijeme stoji. Prisutna je kao kolektiv u tradiciji zajednice, kao „korektiv“, kontrola. U njemu nema pojedinca koji se smije ponašati drugačije. Tu nema slobode, ni za žene, ni za muškarce. Priča u „Krvavim svadbama“ se posuvraćuje u tragediju kada Vjerenica, već žena, napušta muža i odlazi nakon vjenčanja sa nekadašnjim vjerenikom kojeg voli. Ona vjerovatno nije prva, vjerovatno je neka prije nje pokrenula talas osvete u krvi, a kriva je jer dovodi u pitanje čast obje porodice. A Majka koju igram poziva sina da se osveti zbog izdaje, sumnje u preljubu, i to je ona strašna, najstrašnija tačka u karakteru ove žene. Jer izgovara: „Opet je kucnuo čas krvi!“ i „daću sve što imam za konja“, da bi poslala sina da osveti, ubije ženu i čovjeka sa kojim je otišla. To su „zakoni“ koji vladaju, a praštanje dolazi tek na kraju, kada je njen sin već mrtav, kada gleda u lice njegovu ženu.
20.08. – Pobjeda