Gost književnog segmenta Grada teatra bio je sinoć istaknuti sjevernomakedonski pisac, jedan od najprevođenijih autora sa Balkana i dobitnik Nagrade Evropske unije za književnost
Književni program XXXIX festivala Grad teatar nastavljen je sinoć, a gost Trga pjesnika je bio istaknuti sjevernomakedonski pisac Goce Smilevski, jedan od najprevođenijih autora sa Balkana i dobitnik Nagrade Evropske unije za književnost. Veče je moderirao pjesnik i izdavač Gojko Božović, koji je na početku istakao značaj Smilevskog u savremenoj književnosti.
“U četiri romana Smilevski je uspio da stvori jedan prepoznatljiv, iznijansiran književni svijet, što je jedan od najtežih zadataka u književnosti. Posebno bih izdvojio romane “Razgovor sa Spinozom”, “Sestra Zigmunda Frojda” i “Povratak riječi”, u kojima se ogleda jasan poetički razvoj, kao i duboke tematske i stilske poveznice“, rekao je Božović i dodao da se svaki od ovih romana može posmatrati kao „roman epohe“, jer obrađuju različita istorijska razdoblja: 12. vijek (Povratak riječi”), 17. vijek (“Razgovor sa Spinozom”) i 20. vijek (“Sestra Zigmunda Frojda”), pri čemu su, pored vremena, jasno oslikani i duh epohe, moralne dileme i sudbine likova. “I kada čitamo te romane onda mi možemo da vidimo ambijent i duh tog vremena, možemo da vidimo jednu veoma preciznu sliku istorijskih vremena koji oblikuju i motivišu postupke junaka, koji postavljaju sudbinska pitanja sa kojima se oni suočavaju i velike moralne ljudske dileme pred čije lice oni, htjeli ne htjeli, moraju da izađu”. Smilevski se zahvalio Božoviću na analizi i otkrio da su mu u književnom stvaralaštvu najvažniji likovi sa dubokim psihološkim previranjima, koje vidi kao odraz savremenog čovjeka.
„Istražujući epohe, istražujem i naše vrijeme, sebe i meni bliske ljude. Čak i kada pišem o prošlosti, govorim o sadašnjosti“, rekao je Smilevski i otkrio da mu je posebno drag njegov prvi roman “Planeta neiskustva”, iako je, kako kaže, ostao nezapažen i nikada nije preveden. “Zove se “Planeta neiskustva”, jer na neki način referira na jednog od mojih omiljenih autora, Milana Kunderu, koji je htio da svoj roman “Nepodnošljiva lakoća postojanja” nazove upravo “Planeta neiskustva”.
„Tamo piše da se sve događa samo jednom, u novom svijetu. Mi nikada nećemo moći da ponovimo naše živote i zbog toga mi živimo na “Planeti neiskustva”. Taj moj prvi roman govori zapravo o 1999. godini u Makedoniji i malo šire o Balkanu. To je na neki način pripovjedanje o onome što se tada događalo, o meni, o bliskim ljudima”.
Govoreći o izboru svojih književnih junaka, Smilevski je rekao da ga fasciniraju zaboravljene figure istorije.
“Iako Spinoza jeste veliki lik u filozofiji, intimna strana njegovog života je nekako ostavljena po strani. Zanimalo me koliko je to uticalo na stvaranje njegove “Etike”, njegove “e. Eloiza (d’Aržantej) je ostala u sjenci (Pjera) Abelara, kao i sestra Zigmunda Frojda, Adolfina. Čak i ono što se njima dogodilo, holokaust i način na koji su završili svoje živote, ostali su kao jedna mala fusnota. Nekako je za mene to bila uvijek neka potraga po lavirintu istorije, nalaženje i osluškivanje nekih glasova koji su izgubljeni tokom vremena. I neki od njih, posebno recimo Adolfine i Frojda, je meni bila kao neka metafora tih ljudi koje je istoriografija zaboravila. Neko je nekad rekao da ono što istoriografija zaboravi, to književnost pamti jer se istoriografija bavi velikim imenima, osvajačima i osvajanjima. A književnost se, i kad se bavi tim stvarima, posveti nekim individualnim sudbinama. I mislim da je to neki cilj mojih romana i moj lični motiv pisanja tih knjiga”, naglasio je Smilevski.
Na pitanje o odnosu prema prostoru, pisac je istakao koliko mu je grad kao živi organizam važan u književnosti, ali i u ličnom iskustvu.
“Meni lično teško pada kad se grad mijenja, a vjerovatno je to nužno. I dobro je kad je nužno, žalosno je kad je nasilno, kad neka politička moć utiče iz svojih razloga na promjenu prostora u kom živimo. Čini mi se da veoma dugo nisam doživljavao grad kao grad u djetinstvu. Možda su druga djeca više doživljavala, ja sam morao da u veoma malom, skučenom prostoru provedem djetinstvo. Gradovi nas formiraju. Mi smo u jednom jugoslovenskom udžbeniku učili da na ljude najviše utiče arhitektura. Najviše nas oblikuje jer smo najviše izloženi njoj, arhitekturu ne možemo izbeći. Ona je tu, ona je prisutna koliko smo i mi prisutni. Čak i da čovjek ne vidi, on osjeća, on se kreće.”
Smilevski je prisutnima na Trgu pjesnika objasnio zašto mu je Spinoza najupečatljiviji filozof.
“Fascinantno mi je kako sam doživio tog filozofa kao čovjeka, kako je on proživio svoju filozofiju. Uvijek kažu da kad pišeš knjigu ti moraš da je doživiš i proživiš. Kažu da je on Frojd prije Frojda, da on ispituje i nesvjesno, da nije Frojd prvi rekao da nije čovek ono što misli da jeste, čovek je ono što ne zna jer je to nesvjesno. Kažu da je u “Etici” kod Spinoze sve to već ozbiljno nagoviješteno.” Upitan da prokomentariše šta samoća izaziva u književnosti i šta ona pruža književnosti kao tema, Smilevski je odgovorio da samoća danas nije ono što je nekada bila. “Način na koji danas ljudi žive je takav da svi živimo u nekoj samoći, a istovremeno je to percepcija sopstvene samoće drugih. Toliko je izgubljeno jer se svi osjećamo tako pa i mi što nemamo te socijalne mreže. Mislim da da bi trebalo napisati sada možda, a valjda se i pišu romani o današnjoj samoći, ali upravo iz te perspektive, koliko mi to zapravo ne procjenjujemo.”
Odgovarajući na pitanje iz publike, Smilevski je kazao da ga je Eloiza d’Aržantej zanimala jer je pročitao njena pisma i pomislio da ih nije ona pisala. “Ona u tim pismima ne pominje svog sina. Ona samo pominje koliko je veliki Abelar, koliko je značajan za nju, koliko je preobratio kao ljudsko biće, što je dao njoj kao ženi. I ja sam pomislio, ne, ova žena nije ovo napisala. Postoje ljudi koji su dokazali da je Abelar najvjerovatnije falsifikovao njena pisma jer on je nju natjerao da se odrekne djeteta. On je čitavog života gradio jednu viziju samog sebe kao sveca i vrhunskog intelektualca. On je napisao svoju autobiografiju, ponovo falsifikujući. Postoje ljudi koji su to istraživali, a ja sam čitajući ta pisma pomislio kako ih nije ona pisala i krenuo da pišem roman. Ona je bila učenija od njega, a žene nisu mogle da predaju. Ona je znala starogrčki koji on nije znao, a ona je mogla da čita Aristotela u originalu. Ona je govorila i hebrejski, imala je tako veliko znanje koje nije mogla nikako da iskoristi nikako. A on je bio dobar manipulator. Ljudima koji pišu te knjige o tom periodu, njima više odgovara laž nego istina. Ljepše zvuči i ljepše se napiše kao knjiga”. Književni program XXXIX festivala Grad teatar biće nastavljen 15. jula u 20 časova, kada će gošća Trga pjesnika biti Jasmina Ahmetagić.
10.07.-vijesti