Vojin Ćetković u intervjuu za Vijesti najavljuje predstavu “Moje pozorište”, autorski projekat Borisa Liješevića, kojom će 1. jula biti otvoren ovogodišnji Grad teatar
Vojin Ćetković, jedan od najistaknutijih i najvoljenijih glumaca regionalne pozorišne i filmske scene, ovog ljeta ponovo staje na scenu Grad teatra u Budvi.
Na zatvaranju prošlogodišnjeg, 38. izdanja festivala, Ćetković je briljirao u naslovnoj ulozi predstave “Mihael Kolhas”, adaptaciji djela Hajnriha fon Klajsta, u režiji Borisa Liješevića. Predstava je izvedena u amfiteatru Manastira Svete Trojice u Stanjevićima, a Ćetkovićeva interpretacija Kolhasa, čovjeka koji se bori protiv nepravde, ostavila je snažan utisak na publiku.
Ovogodišnji festival otvara novi autorski projekat Borisa Liješevića, predstava “Moje pozorište”, u kojoj nas Ćetković vodi kroz ličnu, ali univerzalnu priču o tome šta pozorište znači pojedincu, umjetniku i društvu. Predstava beogradskog Ateljea 212 u utorak veče, prvog jula biće izvedena na sceni između crkava u Budvi, a najavljeno je izvođenje i drugog jula. Pored Ćetkovića, u predstavi igraju i: Nebojša Ilić, Ana Mandić, Branka Šelić, Bojan Žirović i Boris Liješević.
U razgovoru sa Vojinom Ćetkovićem, osvrćemo se na proces rada na ovoj specifičnoj predstavi, na saradnju sa Liješevićem, ali i na značaj pozorišta u vremenu koje često zaboravlja na introspekciju i dijalog.
Na Grad teatru ste prisutni od samog početka svoje karijere. Kako doživljavate ovaj festival i njegov značaj za glumce i autore u regionu? Ima li Grad teatar specifičnu energiju u odnosu na druge festivale na kojima ste igrali?
Što se Budva grad teatra tiče, to je prvi pozorišni festival na kom sam nastupao kao profesionalni glumac. Za poštovanje je činjenica da on (festival) toliko dugo opstaje i tako kvalitetno radi uprkos činjenici da se Budva mijenjala korjenito,da su prioriteti bili zarada novca i laka zabava. Festival je bio tu sa sopstvenom produkcijom, sa najboljim gostujućim predstavama, ponekad i u otežanim uslovima kada nije bilo adekvatne scene, ipak je uspijevao da u Budvu donese mirise pravog pozorišta.
Šta Vas danas najviše motiviše da nastavite da se bavite glumom, nakon svega što ste postigli?
Kako godine prolaze, tako i moj život u pozorištu počinje sve više da se svodi na to sa kim želim da radim i sa kim dijelim taj svoj život na sceni.
Predstava “Moje pozorište” nosi snažno lično obilježje u samom naslovu. Kako biste Vi opisali suštinu te predstave, o čemu zapravo govori?
Prije svega, tu su glumci predstave “Moje pozorište” koji su moji vršnjaci i sa kojima sam uglavnom dijelio kadar na snimanjima, sem Nebojše Ilića sa kojim sam puno igrao i u pozorištu. U posljednje vrijeme se rijetko okupljamo u istoj podjeli, rijetko se desi da je moguće i odigrati u istom duhu i uopšte spojiti ljude slične pozorišne estetike. Ovo je zaista rijetka prilika da generacijski dijelimo ideju reditelja Borisa Liješevića o preispitivanju samog sebe i odgovaranju na pitanje: “Ko sam ja?”.
Ova predstava nosi elemente introspektivnosti, ogoljavanja pred publikom. Da li je to za Vas bilo emocionalno zahtjevno iskustvo?
Mi smo to “Ko sam ja?” odigrali kao i “Ko smo mi?”. Tu, prije svega, mislim na naše godine provedene u pozorištu, naša slična životna iskustva i našu zajedničku glumačku estetiku. Tako da smo dobili jedan čin zajedničke igre, jedan kolektiv koji ravnomjerno vuče rediteljevu zamisao i opet, priliku da se pred publiku i partnera iznesu i neki lični problemi i nedoumice… Nismo pokušavali da dokumentarno biografski izimitiramo Borisove oca, majku, brata, pa i samog Borisa, niti da pričamo neku njegovu priču, već da nadahnuti ličnim iskustvom utkamo i dio sebe i svoje zapitanosti nad pitanjima – “Ko sam ja, kakav je moj dar, čega se plašim, šta je za mene pozorište…?”
Kako je izgledala saradnja sa rediteljem Borisom Liješevićem, s kojim ste sarađivali i ranije? Šta je specifično u njegovom rediteljskom pristupu?
Kad sam rekao “glumci”, mislio sam i na Borisa, koji je sa nama na sceni. Isprva smo sumnjali u njegovu potrebu da “glumi” sa nama, ali sam uvijek imao želju da nastavim druženje sa rediteljem kojeg volim i poštujem, i posle odigrane premijere.
Koja bi bila Vaša definicija “mog pozorišta” – lično, ali i profesionalno?
Moj zadatak je da sa scene govorim istinu, a da bih to uspio, lično i profesionalno se moraju spajati u više tačaka, kao dvije krive linije koje se međusobno prepliću.
Kako godine prolaze, tako i moj život u pozorištu počinje sve više da se svodi na to sa kim želim da radim i sa kim dijelim taj svoj život na sceni
Moj zadatak je da sa scene govorim istinu, a da bih to uspio, lično i profesionalno se moraju spajati u više tačaka, kao dvije krive linije koje se međusobno prepliću.
24.06.-Vijesti.me