Kritičko promišljanje i pozorište su nerazdvojiv dijalogni par

Dramaturškinja Stela Mišković ove godine na festivalu Grad teatar u Budvi predstavlja se sa tri predstave: “Slučaj Virdžina”, “Naličje” i “Izađi i bori se?”, što je i povod intervjua za Vijesti.

Mišković je rođena na Cetinju, gdje je završila redovne i specijalističke studije dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti. Radila je kao dramaturškinja i autorka dramatizacija s brojnim domaćim i evropskim rediteljima.

Pobijedila je na konkursu RTS-a sa scenarijem za emisiju “Sve(t) je bajka” 2017. Dobitnica je nagrade za kritičke osvrte “Marko Kovačević” 2022. i specijalne nagrade MESS-a za scensku adaptaciju romana Ognjena Spahića ”Pod oba sunca” 2023. godine. Od 2012. je dio tima kritike na sarajevskom MESS-u, a od 2022. članica njegovog umjetničkog savjeta. Bila je kritičarka Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT, te predsjednica savjeta RTV Cetinje, a od novembra 2023. obavlja funkciju umjetničke direktorice Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” na Cetinju.

Više o svom pozivu i pozorištu uopšte govori u intervjuu za “Vijesti”.

Možete li nam ukratko opisati Vaš profesionalni put? Šta Vas je vodilo ka dramaturgiji i radu s rediteljima regiona i Evrope?

Najkraće moguće – sudbina. Slučajni susret na ulici s prijateljicom dramaturškinjom usmjerio me je ka odluci da upišem dramaturgiju, a veliki rad, trud, posvećenost, ali prije svega ljubav prema teatru doveli su me ovdje gdje sam sad, otvarajući mi mogućnost da dramaturgiju doživim i kao umjetnost i kao neprestani dijalog.

Kako vidite različitost u pristupu dramaturgiji kada radite s domaćim naspram međunarodnih reditelja?

Dramaturgija se može uspostaviti u svemu oko nas – u načinu na koji širimo veš, u tezgama na pijaci, razgovoru sa prijateljem, ispijanju šoljice kafe, aranžiranju stola… Sve što doživimo, u teoriji, možemo dramaturški da uobličimo. Postoji izreka “ljepota je u oku posmatrača”, jednako tako, u pozorišnom projektu – dramaturgija je u ideji reditelja. Dakle, pristup je uvijek isti – ispratiti viziju reditelja (odakle god da dolazi) i napraviti smislenu cjelinu.

Na ovogodišnjem festivalu Grad teatar publika je u prilici da pogleda tri predstave s Vašim potpisom: “Slučaj Virdžina”, “Naličje” i “Izađi i bori se?”. Možete li ukratko predstaviti svaku i objasniti u čemu je dramaturški izazov svakog projekta?

Dok su “Slučaj Virdžina” i “Izađi i bori se?” moje autorske drame, “Naličje” je projekat na kojem sam zajedno sa Stefanom Boškovićem radila dramaturgiju.

“Slučaj Virdžina” (režija Dora Ruždjak Podolski) zasniva se na dokumentarnim svjedočanstvima o ženama koje su, unutar rigidnih patrijarhalnih struktura, preuzele muški identitet kako bi očuvale porodičnu čast, nasljedstvo ili egzistenciju. Iako je polazište antropološko i istorijsko, predstava nadilazi okvir etnološke studije te problematizuje pitanje slobode izbora i lične autonomije u kontekstu kolektivnih normi. Dramaturški izazov podrazumijevao je uspostavljanje suptilnog spoja između arhivske građe i poetskog diskursa, čime se otvorio prostor i za emotivnu recepciju i za intelektualnu refleksiju.

“Naličje” (režija Boris Liješević) analizira savremeni socio-ekonomski poredak u kojem su vrijednosti i međuljudski odnosi podređeni logici tržišne razmjene. Predstava istražuje proces dehumanizacije i erozije solidarnosti u ambijentu konstantnog pritiska na pojedinca. Dramaturška konstrukcija ovdje je zahtijevala balans između kritičkog diskursa i scenske vitalnosti, uz uključivanje crnohumornih elemenata kao sredstva demistifikacije društvene patologije.

“Izađi i bori se?” (režija Lajla Kaikčija) nastala je na osnovu intervjua sa ženama koje su preživjele različite oblike rodno zasnovanog nasilja. Njihova svjedočanstva otkrivaju ne samo lične traume već i nedjelotvornost institucionalne zaštite. Znak pitanja u naslovu propituje imperativ “bori se” i otvara dilemu: šta se dešava kada se žena zaista suprotstavi sistemu, a sistem je ostavi bez zaštite. Dramaturški zadatak bio je zadržati autentičnost ovih priča i prenijeti ih u univerzalno angažovanu scensku formu.

Da li postoji zajednička dramaturška nit ili ideja koja povezuje te tri predstave na Grad teatru?

Sve tri predstave povezuje interes za prikaz stvarnih, prepoznatljivih mehanizama moći i nejednakosti. Bilo da se bave patrijarhalnim običajima, logikom profita ili institucionalnim nepravdama, “Slučaj Virdžina”, “Naličje” i “Izađi i bori se?” polaze od stvarnih iskustava i pretvaraju ih u scenski jezik koji zadržava autentičnost, a otvara univerzalna pitanja.

Kao dugogodišnja članica tima kritike Festivala MESS i sada članica njegovog umjetničkog savjeta, kako procjenjujete trenutne tokove savremene dramaturgije u regionu?

Savremena dramaturgija u regionu nalazi se u svojevrsnom stanju paralelnih tokova. S jedne strane, vidljiv je snažan pomak ka dokumentarnom i autorskom pozorištu, gdje tekst nastaje iz istraživanja, intervjua i osobnih svjedočanstava, a autor/ka preuzima ulogu aktivnog istraživača društvenih tema. S druge strane, i dalje postoji kontinuitet u reinterpretaciji klasičnih predložaka kroz savremeni ideološki i estetski filter, čime se preispituje njihova relevantnost u današnjem kontekstu. Primjetna je i sve veća otvorenost ka interdisciplinarnim formama, gdje se dramaturški rad ne ograničava na pisanu riječ, već uključuje rad s dokumentarnim materijalom, video-sekvencama, zvučnim pejzažima i koreografijom. Iako su finansijski i institucionalni resursi često ograničeni, upravo ta ograničenja nerijetko podstiču inovativne modele rada i hrabrije estetske odluke. Ono što smatram ključnim jeste da regionalna dramaturgija danas sve rjeđe pristaje na neutralnost – bez obzira na formu, ona zauzima stav i traži od publike aktivan misaoni odgovor.

Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos između kritičkog promišljanja i pozorišta danas?

Kritičko promišljanje i pozorište danas čine nerazdvojiv dijalogni par: pozorište ne samo da reflektuje društvenu stvarnost, već je aktivno preoblikuje kroz scensku artikulaciju ideja, emocija i konflikata. Kritičko mišljenje, u tom kontekstu, ne pripada isključivo publici ili teatrologiji, nego je inherentno samom procesu stvaranja predstave – od dramaturške koncepcije, preko režijskog postupka, do glumačke interpretacije. Savremeno pozorište, naročito u regionalnom kontekstu, sve češće odbacuje neutralnost i insistira na angažovanom stavu, svjesno ulazeći u prostor društvene debate. Kritičko promišljanje tako postaje i estetsko i etičko polazište: ono usmjerava umjetničke odluke, oblikuje percepciju i otvara mogućnost da teatar bude ne samo prostor reprezentacije, već i generator društvene promjene.

Kako namjeravate izbalansirati klasičnu dramsku baštinu i savremene tekstove i teme?

Vjerujem da savremeni repertoar ne može postojati u potpunosti odvojen od klasične dramske baštine, niti da se baština može održati bez živog dijaloga sa savremenim estetikama i temama. Moj je cilj da Zetski dom bude prostor u kojem će se ti slojevi međusobno nadopunjavati: klasični tekstovi dobijaju nova, kritički osviještena čitanja, dok savremeni autori i autorke pronalaze oslonac i inspiraciju u bogatstvu dramske tradicije. Takav balans ne podrazumijeva aritmetičku ravnotežu, već organsku dramaturšku logiku koja će povezivati repertoar – od kanonskih djela do potpuno novih naslova – kroz tematske i idejne mostove relevantne za današnjeg gledaoca.

Koji je Vaš omiljeni dramaturški alat ili princip pri radu na adaptaciji ili dramatizaciji literarnih predložaka?

Prilikom rada na adaptaciji ili dramatizaciji polazim od principa “unutrašnjeg čitanja” predloška, kojim nastojim da identifikujem njegove tematske, idejne i emocionalne nosioce, a ne samo fabularni okvir. Moj omiljeni dramaturški alat u tom procesu jeste strategija selektivne transpozicije: izdvajanje onih elemenata koji čine srž autorskog univerzuma i njihovo premještanje u scenski kontekst koji može imati drugačiju strukturu, ritam i vizuelnu logiku od izvornog teksta. Time se otvara prostor za kreativni dijalog između izvora i pozorišne forme – dijalog koji poštuje integritet predloška, ali ga istovremeno reartikuliše tako da komunicira s današnjom publikom. Uvijek mi je ključno da adaptacija ne bude puko sažimanje ili ilustracija, nego novo, samosvojno umjetničko djelo koje stoji ravnopravno uz svoj književni izvor.

Koji je najizazovniji trenutak u Vašoj dosadašnjoj karijeri, onaj od kog ste najviše naučili?

Svaki početak i kraj pozorišnog procesa. Da pojasnim. Za one koji ne znaju, prvo moram da kažem da je pozicija umjetničke direktorice ujedno i moje prvo radno mjesto u životu. U tom smislu, još se nisam navikla na činjenicu da imam mjesečne prihode, a s obzirom na to da je ovo mjesto mandatorno i da ću se uskoro opet sresti sa istom egzistencijalnom neizvjesnošću, nije netačno ako odgovorim ovako: Na kraju svakog rada na predstavi počinje da radi “crvić” straha da više nikad neću biti angažovana, da me niko neće zvati da radim, da nikad više neću kao dramaturškinja kročiti u pozorište. Naravno, to se kroz godine pokazalo neopravdanim, ali bez obzira na lične uspjehe, još uvijek ne mogu da se oslobodim tog osjećaja da je gotovo sa mojom karijerom nakon svakog završenog procesa. I to su najizazovniji trenuci.

I još jedan trenutak koji se sabira u konstantu – na početku svakog pozorišnog procesa pitam se “Što sam ja ovdje? Jesam li dovoljno stručna? Znam li ja ovaj posao uopšte? Umijem li adekvatno da odgovorim očekivanjima?”… Međutim, upravo iz toga sam najviše naučila, jer u momentu kad pomislimo da sve znamo, da više nemamo što da naučimo, da smo neprikosnoveni “majstori svog zanata”, kad se začaurimo u pretencioznost koja proizilazi iz iskustva i uspjeha, kad prestanemo da se pitamo i preispitujemo, kad prigrlimo sigurnost kao apsolut – to je onda zaista kraj naše karijere i nas kao umjetnika.

Pozicionirati pozorište kao dinamičan i otvoren prostor

Koji su Vam prioriteti kao umjetničkoj direktorici Zetskog doma? Kako planirate afirmisati dramaturgiju i autore/ke kroz pozorišni program?

Kao umjetnička direktorica Zetskog doma, moj prioritet je pozorište pozicionirati kao dinamičan i otvoren prostor u kojem se prepliću različiti estetski rukopisi, generacije i ideološki horizonti. Posebno važnim smatram afirmaciju savremenog domaćeg dramskog stvaralaštva, jer bez snažne produkcije novih tekstova teško je govoriti o vitalnom repertoaru i kontinuitetu nacionalnog teatra.

U tom smislu, pokretanje konkursa za savremeni domaći tekst vidim kao strateški alat: on omogućava autorima i autorkama da budu prepoznati, motivisani i produkcijski podržani, a publici da se upozna s dramaturgijom koja nastaje “ovdje i sada”. Jedan od ključnih ciljeva je i kontinuirano uključivanje mladih dramaturga, reditelja i drugih saradnika u procese rada, čime se otvara prostor za njihovo profesionalno profilisanje i dugoročno osnaživanje domaće pozorišne scene – što je i do sada bila prepoznatljiva praksa Zetskog doma.