„Svi na MIT!“ od 8. od 17. maja, poručuju svojoj publici iz Kraljevskog pozorišta Zetski dom.
MIT Festival do sada je imao revijalni karakter, a kroz prethodna izdanja našao je put do srca publike pokazavši se važnim i potrebnim njoj, stvaraocima, gostima, Prijestonici Cetinje, kao i cjelokupnoj crnogorskoj kulturi.
Žiri koji ove godine čine: Radmila Vojvodić- pozorišna rediteljka, dramska spisateljica i profesorka pozorišne režije, iz Crne Gore, Nikola Ristanovski-glumac iz Makedonije i Željko Hubač- dramski pisac iz Srbije, biraće najbolju među sedam predstava.
Četvrtak, 16.maj u 19.30h
JU „Grad teatar“ Budva i Srpsko narodno pozorište, Novi Sad
KRVAVE SVADBE
Tekst: Federiko Garsija Lorka
Režija: Igor Vuk Torbica
Igraju:Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović,
Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić, Nenad Pećinar
“ Lorka je bio moj prvi izbor, ne samo zbog neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji, nego i stoga što je jedan od rijetkih autora koji je uspio prenijeti svoj pjesnički jezik u teatarske okvire, istovremeno se opirući tome da se povinuje zakonima tradicionalnog dramskog sklopa, sukoba, fabularnog razvoja i značenja. Sem toga, na prostorima naše nekadašnje zajedničke zemlje, Lorka je dugo zapostavljan na pozorišnim scenama. Na tim našim geografskim prostorima zapravo je zauvijek ostalo neotkriveno, ili bar ne u potpunosti otkriveno, ono što se naziva „novom španskom poezijom“. Paradoksalno, jer mogli bismo primijetiti da je toliko toga zajedničkog u motivima naših dvaju poetskih i jezičkih nasljeđa. (Nije tek slučaj ni koincidencija to što je, recimo, nadrealizam tako brzo – nakon što je izrastao iz glasova mahom španskih autora – našao svoj trenutan odgovor i kod autora jugoslovesnkih naroda). Lorka je, u tom pogledu, za mene bio autor sa kojim bismo, i bez pravog predznanja publike, mogli ostvariti podsvjesne asocijacije i dijaloge kroz predstavu. Uostalom, on je u svojoj poetici pomirio ono što se na našim prostorima, sva je prilika, nikad neće pomiriti. Kao ni jedan autor prije njega, Lorka je objedinio, u jednakoj mjeri i snazi, tri poetska, autorska, i, rekao bih, ideološka plana: umjetničke tradicije, narodnog i ličnog.
Mnogo puta do sada u svojim sam javnim istupima upoređivao našu tekuću stvarnost sa ratnim stanjem. Uzimao sam sebi to za pravo, iako me je bilo lako osporiti. Sada, ovdje, to činim krajnje uslovno i posredno. Zaboravio sam gdje sam čuo tu priču, da li mi je neko pričao ili sam je pak negdje pročitao. No, kao i mnoge druge priče, i ova je naprosto vremenom postala moja. Priča govori o sledećem. U sred naših poslednjih ratova, u gradu koji je bio pod rafalnim paljbama i sukobima, znalo se noću čuti kako negdje iz nekog stana, neko, bez izričite ambicije, svira violinu, sasvim tiho i za sebe. Oni koji su mogli čuti instrument i koncentrisati se na zvuk melodije, bar nakratko bi osjetili odsustvo straha.
Kad o tome razmišljam, volio bih da ova predstava izazove sličan osjećaj”.
Igor Vuk Torbica, reditelj predstave “Krvave svadbe”.