Pozorište je komunikacija, što neposrednija to bolja, poručuje u intervjuu za “Vijesti” renomirani reditelj Boris Liješević. On dalje govori o festivalu Grad teatar, dvijema svojim predstavama koje su priče o ličnoj i profesionalnoj vezi sa Budvom i otkriva planove za dalje…
Ovogodišnje izdanje festivala Grad teatar u Budvi imalo je poseban ton zahvaljujući reditelju Borisu Liješeviću, čije prisustvo obuhvata i svečano otvaranje i zatvaranje festivala. Liješević, višestruko nagrađivani reditelj i jedan od najvažnijih glasova savremenog regionalnog pozorišta, publici je donio dvije predstave koje duboko promišljaju ulogu teatra i umjetnika danas: “Moje pozorište”, autorski projekat kojim se festival otvorio, i “Naličje”, angažovani komad koji je zatvorio festivalski program.
Pored ovog značajnog umjetničkog doprinosa, Liješević je i dobitnik nagrade za pozorišno stvaralaštvo “Grad teatar” za 2019/2020. Kako je, između ostalog, navedeno u obrazloženju žirija: “Liješević, naprosto, stvara predstave koje nas se tiču. Ne mijenjaju svijet, naravno, ali ga na trenutak čine malo boljim i bujnijim mjestom.”
U razgovoru sa njim otkrivamo šta pozorište danas znači, kako nastaju njegove predstave, ali i kakva je njegova lična i profesionalna veza sa Budvom i festivalom koji već decenijama oblikuje kulturni pejzaž Crne Gore.
Ove godine ste otvorili i zatvorili Grad teatar – koliko Vam to znači i kako doživljavate to povjerenje festivala?
Već nekoliko godina unazad uživam veliko povjerenje festivala. Predstave koje radim redovno dobijaju priliku da nastupe i pred budvanskom publikom. I to je uvijek neki poseban događaj za mene. Ova godina je kruna tog “volimo javno” odnosa.
Predstava “Moje pozorište” nosi lični i autorefleksivni ton. U ovoj predstavi ste ogolili svoju intimu, i donijeli je pred publiku. Sada je to gledala publika u Budvi. Kako se osjećate povodom toga?
Intimu sam pretočio u dramsko štivo neposredno, bez fikcijskih okvira, bez pravila. To su neki moji duboki razgovori sa samim sobom. Veoma mi je važna predstava jer se u njoj osjećam kao da je moj život postao svačiji život i da u tome nema ništa neprijatno. Naprotiv, kao u nekoj iscjeljujućoj banji. A veoma mi je važna i činjenica da je igrala na otvaranju festivala. Divno je dijeliti ovu priču sa publikom na mjestu koje je i tema predstave. Ljudi ovdje znaju o čemu govorim i pamte ono što se pominje. Za mene je ovo bilo tektonski iscjeljujuće.
Nasuprot tome, “Naličje”, predstava o savremenom životu u Crnoj Gori, kako ste je opisali ranije, otvara bolne društvene teme. Kako balansirate između ličnog i društvenog angažmana u svom radu?
To su životne faze koje treba čuti i uvažiti. Valjda je uobičajeno da se čovjek sa odlaskom mladosti okreće djetinjstvu i snovima i da pokušava da raspetlja neke čvorove, da siđe do korijena, da pronađe uzroke svojih spoticanja, da pokušava da se pomiri sa sobom.
Dobitnik ste nagrade Grad teatra. Šta ova nagrada za Vas predstavlja, posebno s obzirom na Vaš dugogodišnji odnos sa ovim festivalom? Kakve Vas uspomene i iskustva vežu za Grad teatar? Da li je ovaj festival uticao na Vas da se počnete baviti režijom?
Da nije bilo festivala i majke koja me je vodila na predstave, ne vjerujem da bih došao u kontakt sa pozorištem. Sigurno ne u tako prisni dodir u kom pozorište postaje pitanje života. Festival je za mnogo toga zaslužan, ali opet iza toga stoji moja majka.
Kako vidite mjesto i ulogu festivala poput Grad teatra u savremenom kulturnom prostoru regiona? Kako vidite njegovu budućnost?
Festival i uopšte kulturni život u Budvi traži ozbiljniju i temeljniju podršku vlasti. Zapravo, traži razumijevanje da je kultura iznad političkog života, te da bi oni koji su na vlasti trebalo da služe kulturnoj slici Budve, a ne partijskom potkusurivanju… Te da konačno počnu da prepoznaju kvalitet postignutog, a ne samo radna mjesta za glasače. U zadnjih osam godina mnogo je postignuto sa festivalom. Postao je dio najznačajnijih evropskih mreža. Ne bi se to smjelo sada ignorisati niti prepustiti nekome čije je iskustvo upitno. To nije lak posao.
Pozorište se mijenja zajedno sa publikom i društvom. Kako Vi vidite savremenu publiku i šta ona danas traži od pozorišta?
Termin “savremena publika” ne čini mi se bas najsrećniji. Publika je različita od sredine do sredine. Ne može se objediniti nekim terminom. Budvanska publika ima već dugogodišnje iskustvo i tradiciju. Svašta je vidjela, od teatra Tomaža Pandura, Titanic teatra, Roberta Ćulija… budvanska publika je odlična i zahtjevna, a tek antologijske predstave Ljubiše Ristića?! I ta publika održava festival. I vjerujem da će ga sačuvati.
U oba Vaša komada, osjeća se potreba za iskrenim, neposrednim dijalogom sa publikom. Koliko Vam je važan taj odnos između scene i gledališta?
Pozorište je komunikacija, što neposrednija to bolja. Uvijek dozvoljavam da komunikacija kreira formu. Pozorište nije skupa slika u muzeju nego društveni događaj gdje nas okuplja neka tema.
Na čemu trenutno radite i možemo li uskoro očekivati nove projekte u Crnoj Gori?
Počinjem da radim jedan novi projekat u Hrvatslom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci. U pitanju je dijalog sa Čehovljevim komadom “Tri sestre”. Pokušaj da se spoje lično i klasično.
I za kraj – šta je, po Vama, suština “Vašeg pozorišta”?
Smisao. Da ima smisla.
2.09.-vijesti.me