Jedna od najvoljenijih i najdarovitijih glumica sa ovih prostoraBranka Katić prošle godine se vratila na pozorišnu scenu u komadu „Sumrak bogova“ u režiji Jagoša Markovića i produkciji BDP-a. Ovog ljeta publika u Budvi je imala priliku da je gleda upravo u toj predstavi na festivalu Grad teatar. Povodom njenog povratka na pozorišnu scenu mogli su se pročitati naslovi poput „Oduševljena nacija“, a ono što je zanimljivo jeste da je predstava „Sumrak bogova“ imala premijeru pretprošle godine, a da je Katić uskočila kao zamjena te da je publika postala još zainteresovanija za predstavu od kad se to dogodilo. Ona ističe da ona ne vodi računa o statistici.
-Ova predstava je bila fantastična i prije nego što sam ja došla. Branka Šelić, koja je glumila ulogu Sofi, je to radila sjajno, a zbog drugih obaveza je izašla iz predstave. Dobila je i nagradu na festivalu u Sarajevu za igru ansambla. Za mene je bilo dobro da uđem u nešto tako dobro i koliko god ta rješenja nisu najprirodnija i tvoja kad uskačeš u nečiju ulogu i nečije cipele, moraš da se uskladiš sa puno stvari, ne praviš svoju ulogu organski od početka. Koliko god da je to bilo ograničenje i nešto s čim možda i dan danas se nekako nježno rvam, u isto vrijeme je bilo dobro za mene da uđem u jednu predstavu koja je tako čvrsta, jaka i zahtjevna pa još u ovako fantastičnoj glumačkoj ekipi.
•Kako je došlo do toga da se vratite na pozorišnu scenu?
-Sa Jagošem Markovićem sam u doba korone obavila par telefonskih razgovora. On me zvao da me pita da li bih od sledeće sezone radila s njima u Beogradskom dramskom pozorištu, ja sam rekla da bih voljela i nismo tad odlučili šta bi to tačno bilo. Onda se desilo to da je Branka Šelić izašla iz predstave i oni su sjetili mene, pozvali su me i ja sam rekla da. Imala sam sve treme ovog svijeta. •Posljednji put ste bili na Gradu teatru 1996, igrali ste u predstavi Radovan III u režiji Dejana Mijača.
A kada ste bili prvi put na festivalu?
-Ovdje sam prvi put bila 1987. godine kada sam tek upisala glumu. Vjerujem da je to i prva godina festivala Grad teatar. Mi smo bili studenti glume, imali smo prve časove disanja i opuštanja u Kotoru, u jednom predivnom potkrovlju. Uveče bismo već statirali u predstavama Subotičkog narodnog pozorišta koje je režirao Ljubiša Ristić i naš divni profesor Rade Šerbedžija koji nam je zaista napravio četiri najluđe godine studiranja gdje smo, za početak, i prije prvog časa glume već vidjeli kako „show must go on“ i kako jedna fantastična pozorišna trupa živi.
•Možete li nam ispričati neke detalje vezane za početke Grada teatra?
-Učestvovali smo u puno predstava, bilo je puno duhovitih momenata. Bili smo u jednoj predstavi koja je bila na mađarskom jeziku, i s obzirom da ne govorimo mađarski znak je bio da kada dobiješ bočicu otrova ti je popiješ i padneš mrtav. Treća od nas, koleginica Sneža, je tako lupila glavom u kamen da je par „mrtvih“ diglo glavu da vidi da li je ona u redu. Bilo je zaista puno tih anegdota zato što smo mi zapravo tada tek dobili šansu da učimo kako je to biti glumac, nismo bili profesionalni glumci. To je sad sve zabavno kada se prisjetim, tada možda i nije bilo toliko zabavno.
•Dakle, prva asocijacija na festival Grad teatar su uspomene? Da li možete da napravite poređenje: tada i sada?
-Pa da, ja sam vam na neki način otvorila festival. Prošlo je dosta godina. Lijepo ste izgradili sve. Pola kuća više ne vidi more, ali vidi neku veliku zgradu. Imamo i mi takve neke megalomanske projekte, nije to samo kod vas. Makar je ovaj prostor između crkava ostao prelijep, Stari grad je ostao čaroban.
•Koliko je pandemija uticala na to da se ljudi vrate u pozorište? Kulturni događaji su posjećeniji više nego ikad.
-Čini mi se da smo svi shvatili koliko su važni interakcija i druženje i svi divni događaji poput izložbi, koncerata i predstava. Činjenica damožemo da se osjetimo, dodirnemo, da smo zajedno. U koroni sam shvatila da život brzo prolazi i da sve one stvari koje pričam da hoću da uradim i koje nisam još uvijek uradila, da je vrijeme da se uhvatim u koštac sa svim tim.
•Predstava „Sumrak bogova“ je aktuelnija više nego ikad?
-Nažalost, ova tema je i dalje toliko aktuelna, u svijetu i dalje bjesni desnica, neki ljudi još uvijek misle da su vrijedniji i bolji od drugih. Taj fašizam koji ne možemo da iskorijenimo, a toliko je pogrešan kao način razmišljanja, toliko je destruktivan i poguban za našu vrstu. Vraća nas unazad kao da ništa nismo naučili iz prošlosti ni iz svega što se desilo, prvo na našim prostorima za početak. To je tužna činjenica da je ova predstava aktuelna i dan danas.
•Hoće li pozorište spasiti svijet?
-Mislim da neće, moraćemo svi malo u svom dvorištu da pometemo pa da se onda potrudimo da se povežemo, upoznamo i da ne budemo apolitični jer je to neka vrsta izbora i to jeste politički stav, više nego to što bi ti ljudi koji kažu da su apolitični voljeli da budu. Na našim prostorima svi vole da se zaljube u tog nekog novog vođu, ja mislim da bi trebalo čitati programe tih partija i napraviti jedan sistem gdje su ljudi odgovorni za ono što rade. Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali kod nas je veselo.
•Jedan film je obilježio prethodni period za Vas, a to je „Molly“, rediteljke Sali Poter u kom glumite sa Havijerom Bardemom.
Šta nam možete reći o saradnji sa njim?
-Divno iskustvo, fantastičan glumac. Film je lijep, ali i težak jer govori o umu osobe koja pati od demencije, tako da mi sa njim putujemo kroz sva ta neka vremena gdje je njegovo sjećanje zaglavljeno ili kako u jednom danu čovjek koji ima demenciju može da misli da ima šest godina, pa da se osjeća kao da ima dvadeset, pa da bude sve normalno i onda opet ode da se vidi u ogledalo i pomisli „ja nisam moj otac“ jer nisam ovako star, ja sam dijete. Rediteljka Poter je imala lično iskustvo tako da je ovaj film dosta ličan, njen brat je umro od demencije koju i mlađe osobe mogu da dobiju, ona ne dolazi neminovno sa starošću. Njoj je bilo bitno da lijepo ispriča tu priču. A Havijer je bio fantastičan, sjećam se te scene koju smo snimali u jednoj vrlo ozbiljnoj atmosferi jer je materijal takad da ti ne možeš baš da se zafrkavaš. Kad sam ga upoznala, i malo prije nego što smo ušli u studio da radimo scene, on je i duhovit i sjajan, ali tokom snimanja je bio neviđeni profesionalac. Ježila sam se dok sam ga posmatrala.
7.08. DAN