Priznanje „Grad teatar“ za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti za 2024/2025. godinu reditelju je uručeno prije izvođenja predstave, u amfiteatru manastira u Stanjevićima
U amfiteatru manastira Svete Trojice u Stanjevićima sinoć je nastavljen dramski program XXXIX festivala Grad teatar igranjem predstave „Svijet mogućnosti“, po tekstu i u režiji Harisa Pašovića, nastale u okviru međunarodnog projekta Enabled Theatre, u koprodukciji JU „Grad teatar“, Srpskog narodnog pozorišta, East–West Centra iz Sarajeva i Plesnog centra „Tala“ iz Zagreba.
Prije izvođenja predstave, Harisu Pašoviću je uručena nagrada „Grad teatar“ za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti za 2024/2025. godinu. Ova nagrada simbolično je povezana s njegovim višedecenijskim angažmanom na unapređenju savremenog teatra u regionu.
Veče je otvorila direktorica JU Grad teatar, Milena Lubarda Marojević. „Večeras je za sve nas koji radimo na festivalu Grad teatar posebno veče i pravi praznik, a to je prilika da po 27. put Grad teatar dodijeli istoimenu nagradu”, kazala je Lubarda Marojević istakavši da ovogodišnja nagrada ima dva laureata – Harisa Pašovića i Milana Neškovića. Potom se osvrnula na proces nastanka predstave “Svijet mogućnosti”, naglašavajući njen duboko društveni karakter.
„Kada smo zajedno sa kolegama iz Sarajeva, Zagreba i Novog Sada ušli u ovu avanturu koja se zove ‘Svijet mogućnosti’ imali smo velika očekivanja. Najvažnije očekivanje je bilo da ljude koji žive svakodnevno sa različitim oblicima hendikepa i smetnji u razvoju i njihove porodice uključimo u kreativni proces, da ih učinimo vidljivima očima umjetničke publike, da ih učinimo vidljivima u vašim očima i da pokažemo jednu veliku istinu, a to je da hendikep, isto kao i fizičke osobine, nije ono što karakteriše jednu osobu, već postoji suština i ličnost tih ljudi koju često ne vidimo na prvi pogled, a koja zapravo nosi sa sobom jedan divan svijet. Zaista, svijet mogućnosti“.
Lubarda Marojević je naglasila da je predstava prevazišla sva očekivanja. „Zamajac za sve to što se desilo sa ovim projektom i što nastavlja i dalje da živi, se nalazi u duši jednog izuzetnog čovjeka, a to je Haris Pašović, dugogodišnji saradnik i prijatelj festivala, reditelj, pozorišni autor, kom večeras imamo čast da dodijelimo i nagradu Grad teatar. Žiri festivala Grad teatar je o nagradama odlučivao u sastavu – Branislava Liješević, dugogodišnja direktorica ustanove i festivala Grad teatar i osoba čije ime povezujemo sa svim onim najboljim na što mislimo kada pomislimo na instituciju i na brend ovog festivala, zatim Božena Jelušić, magistar književnosti, profesorica književnosti, dugogodišnja saradnica i prijatelj festivala i Bojana Kovačević, producentkinja i direktorica Narodnog pozorišta iz Sombora”.
Liješević, ujedno predsjednica žirija za dodjelu nagrade Grad teatar, u svom govoru evocirala je dugi i emotivni trag koji je Haris Pašović ostavio na festival i regionalnu pozorišnu scenu.
„Nagrada Harisu Pašoviću trebalo je da bude dodijeljena još 1991. godine poslije predstave ‘Čekajući Godoa’. Međutim, nagrada za dramsko stvaralaštvo počela je da se dodjeljuje 1994. godine. Dugo smo se sjećali te predstave i zbog izvanredne režije i antologijske glumačke podjele u kojoj su bili Žarko Laušević, Miki Manojlović, Miodrag Krivokapić, Slavko Štimac„, kazala je Liješević, istakavši jedan od najsimboličnijih elemenata predstave“.
„Sjećali smo se i čuvenog Beketovog drveta koje je u Pašovićevoj režiji izlazilo iz kofera. Čekali smo da to drvo iz kofera olista. Čekali smo i njegove nove predstave, sjećajući se ‘Buđenja proleća’, ‘Ptica’ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, te Bunjuelovog ‘Hamleta’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Međutim, sljedeći put kad se otvorio kofer, izašle su ruševine jednog grada. A u središtu naš reditelj, koji je zajedno sa Suzan Sontag ocjenjivao jednog novog sarajevskog Godoa 1993. godine. Mnogi su njegovi sugrađani ostali živi i mentalno zdravi zahvaljujući predstavama koje je tada pravio pod granatama, u sarajevskim pozorištima bez struje, vode, hrane”, kazala je Liješević citirajući Antigonu, kao temeljnu silu Pašovićeve umjetnosti: „Za ljubav, ne za mržnju, ja sam stvorena. I zato, u današnjem svijetu koji se diči podjelama, blista njegov teatar East-West. Haris povezuje i miri Istok i Zapad, ali i Budvu i Sarajevo, a svojim prisustvom povezuje davnu 1991. sa današnjom 2025. kada će se vrijeme između sliti u jednu tačku, u ovaj moment večeras kada će se konačno popeti na pozornicu i primiti nagradu koju bi, da je vrijeme bilo srećnije, dobio prije više od tri decenije. Srećni smo da ovaj, jedan od najznačajnijih evropskih reditelja, slikar najvećih formata, još uvijek tako aktivan i nadahnut, vjeruje da će Godo ipak doći koliko sjutra, da nam je podario jedan novi svijet, ‘Svijet mogućnosti’, izvanrednu predstavu koja je našem festivalu otvorila mnoga evropska vrata i da nam pruža priliku da mu 2025. godine dodijelimo ovu, nama najznačajniju nagradu Grada teatra”.
Nagradu je Pašoviću uručila članica Savjeta JU Grad teatar, Anita Šabotić. Pašović je, vidno dirnut, bio zahvalan i Gradu teatru i publici.
„Znate, u našim jezicima, riječ ‘ponizan’ i ‘poniznost’ nema uvijek nekako pozitivno značenje. ‘Šta se ti imaš ponižavati?’, tako se kaže. Ali poniznost je u mnogim kulturama osnova pogleda na svijet, i u religijskom, i u umjetničkom, i u svakom drugom smislu. U ovom vremenu narcizma, u kojem je uvijek ‘ja’ na prvom mjestu, ja stojim ponizno ispred ove nagrade. Jer ovo što je kazala Brana je kao da se radi o nekom drugom”, rekao je Pašović i priznao da ga je vijest o nagradi zatekla.
„Kad me je Milena nazvala, bio sam u autu negdje kod Loznice. Mene je teško šokirati, ali ovo me stvarno šokiralo. Pitao sam se zašto ja? Ja sam još uvijek student na Akademiji u svojoj glavi, još uvijek učim, još uvijek sam u pozorištu promjena i uopšte sebe ne doživljavam kao nekoga ko je sad neka osoba koja treba dobiti neko priznanje.”
Pašović se zahvalio svim ljudima koji su dio njegovog puta.
„Hiljade ljudi je učestvovalo u mojoj umjetničkoj i životnoj biografiji: glumci, muzičari, koreografi, tehničari, električari, scenski radnici, ljudi koji prodaju karte, čistačice… Ljudi iz cijelog svijeta, a posebno oni iz bivšeg jugoslovenskog prostora, bez kojih ja ne bih postojao. Šta bih ja mogao da radim da oni svi nisu pružili svoj talenat i znanje, svoju ljubav prema pozorištu, umjetnosti i životu, da i meni nekako onda omoguće da ja malo doprinesem svemu tome”, kazao je Pašović posebno se obrativši glumicama Lidiji Stevanović i Gordani Đurđević: „Lidija je igrala u mojoj prvoj studentskoj vježbi prije 45 godina. Tada je igrala osam Čehovljevih dama. A Gordana je igrala u mojoj predstavi Jelka kod Ivanovih prije 43 godine. Taj zajednički put traje do danas. I sa ovim damama i sa drugim mnogim velikim glumicama i glumcima sam došao do ove večeri i ove predstave koja je tako bitna u mom životu, ne samo umjetnički nego na svaki drugi način. Prije tri godine počeli smo rad na projektu Enabled Theatre. Imali smo sreću da nas je podržala Kreativna Evropa i da smo mogli godinu dana raditi sa osobama sa teškoćama u razvoju, sa njihovim porodicama, terapeutima, stručnjacima… Bili smo u Sarajevu, Novom Sadu, Zagrebu, Budvi. I to je promijenilo naše živote.” Pašović je spomenuo i mladog pijanistu iz Budve koji glumi u predstavi. „Upoznali smo Matiju Molčanova, koji je savladao sve prepreke autizma i postao veliki muzičar koji studira na Cetinju, on i večeras svira za vas. A njegova majka, Ana Brajak, pomogla nam je u mnogo u svemu”, kazao je Pašović i zaključio da Budvu doživljava kao svoj grad.
„Uvijek je stvarno divno doći u Budvu, ja je doživljavam kao svoj grad, ja doživljavam Crnu Goru kao svoju zemlju i to ne mislim da promijenim. Vrlo mi je lijepo tu sa vama i vrlo sam srećan što ste me prihvatili u svoj dom.” Uslijedilo je igranje predstave “Svijet mogućnosti” koja je, u godinu dana koliko živi pred publikom, izvedena u pet država i sedam gradova. Osvojila je brojne nagrade: nagradu za najbolju predstavu u cjelini (Radio-televizija Vojvodine), nagradu za najbolju mušku ulogu (Aljoša Đidić), nagradu za najbolju epizodnu mušku ulogu (Milan Kovačević), te Grand Prix za najbolji partnerski odnos (Festival glumca u Nikšiću).
Glumačku postavu čini impresivan ansambl: Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Katarina Bradonjić, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović. Muziku potpisuje Dino Šukalo, a uživo na klaviru izvodi budvanski pijanista Matija Molčanov, mladi umjetnik koji je savladao izazove autizma i postao simbol snage i mogućnosti.
17.07.-vijesti