Nema novih pozorišta, to je poraz za sve nas

Članica je glumačkog ansambla Narodnog pozorišta Sombor od 1988. godine, prvakinja drame. Keskenović je bila i upravnica Narodnog pozorišta Sombor od 2008. do 2014. godine. Tokom godina, igrala je u najvažnijim pozorištima, sarađivala s najistaknutijim rediteljima i bila dio kultnih predstava. Jedna je od glumica čije je stvaralaštvo usko povezano sa festivalom Grad teatar Budva, gdje gostuje gotovo četiri decenije i učestvuje u brojnim produkcijama i koprodukcijama. Pored bogatog scenskog rada, igrala je i u brojnim televizijskim i filmskim projektima, a dobitnica je i brojnih nagrada. Poznata je po visokoj profesionalnosti, predanosti i posvećenosti glumačkom pozivu, a njena karijera karakteriše dosljednost, raznolikost i umjetnička dubina.

• Poslednjih dana bili smo u prilici da Vas ponovo gledamo na Gradu teatru. Šta za Vas znači ovaj festival i kakvo mjesto zauzima u vašoj glumačkoj karijeri?

– Pozicija ovog festivala je na jednom posebnom mjestu. Festival je osnovan u isto vrijeme kada je počinjao i moj glumački put. Te neke davne 1987. ili 1988. godine, počela sam profesionalno da se bavim glumom, otišla sam u Narodno pozorište u Somboru i od tada pa do sada – festival i ja dijelimo zajednički put. Uskoro ćemo zajedno slaviti gotovo 40 godina. Ta saradnja je zaista bila kontinuirana, a imala sam sreću da kroz kuću u kojoj radim učestvujem u brojnim koprodukcijama i produkcijama sa Gradom teatrom, kao i na gostovanjima. U tim nekim prvim godinama, imali smo običaj da u Budvi na ljetnjoj sceni odigramo gotovo cijeli repertoar. Dolazili smo sa četiri ili pet različitih predstava koje smo igrali na Citadeli. Taj period uprvo pamtim po tome što su se predstave dešavale i igrale dugo na toj predivnoj sceni. Danas, evo, igramo između crkava, ali u svakom slučaju ovaj festival ima izuzetno i posebno mjesto u mom životu i u mojoj karijeri. Iduće godine slavimo jubilej zajedno.

• Budvanska publika Vas dobro poznaje. Da li osjećate da ste s ovim gradom i publikom izgradili specifičan pozorišni odnos?

– Vjerujem da jesam i želim da vjerujem da je tako. Moram da kažem da je postojao jedan izuzetno zlatan period ovog festivala i ne mogu, a da ne spomenem Branislavu Liješević, koja je bila direktorka festivala. Imala sam sreću da je lično poznajem i da sarađujemo dugi niz godina, dok je bila direktorka. U tom periodu su uspostavljeni visoki umjetnički, ali i produkcioni standardi, što je za nas bilo nevjerovatno značajno. Iz tog vremena pamtim predstave koje su postale kultne: „Karolina Nojber“, „Kanjoš Macedonović“, „Car Šćepan Mali“, „Bura“, „Banović Strahinja“… sve te predstave su gostovale na najrelevantnijim festivalima u zemlji i regionu, dobijale nagrade i ostale zabilježene u istoriji našeg pozorišta.

• Koliko igranje u ambijentalnim prostorima mijenja Vaš glumački pristup? Šta donosi, a šta oduzima?

– Svaka predstava koja nije rađena kao ambijentalna, a to je rijetko da je baš tako zamišljena, mora da se prilagodi. Jedna od predstava koja je ovdje rađena kao ambijentalna jeste „Dekameron“ u režiji Jagoša Markovića, rađen upravo ovdje kao produkcija Grada teatra Budva. Ona je bila, zaista, rađena namjenski za ovaj prostor. Kad se radi predstava koja se izmješta iz tzv. „crne kutije“, iz klasične pozorišne scene, mora da se transformiše. Neke predstave dobiju novi kvalitet u otvorenom prostoru, a neke izgube, zavisi i od samog pozorišnog komada i od ambijenta. Sjećam se da smo igrali „Gordanu“ Laze Kostića, koja je rađena u klasičnom pozorištu, a kada smo je igrali na Citadeli, dobila je jednu potpuno novu dimenziju. Bila je žanrovski mjuzikl, i u tom ambijentu je bila predivna.

• To se ne dešava često, zar ne?

– Ne, rijetko. Uglavnom je obrnuto, otvoreni prostor zna da bude prepreka. Predstava često izgubi na intimnosti, na konekciji s publikom. Iziskuje se druga vrsta glumačke igre, jer otvoreni prostor traži i otvoreniji način igre.

• Kako doživljavate ritam festivala, dolazak, probe, kontakt s publikom?

– Ovdje sam domaća. Uvijek se radujem dolasku. Ima neki poseban ritam koji me uveseljava, daje mi osjećaj pripadnosti.

• Kad razmišljate o ulogama iz Vaše karijere, koje su ostavile najdublji trag?

– Ima ih više. Mislim da bi svaki glumac to rekao. Iz svake uloge se izvuče neka vrsta iskustva koja kasnije može biti korisna u nekoj drugoj ulozi. Čak i kada uloga nije uspješna, čak i kada niste zadovoljni, to vam kasnije negdje pomogne. Ako danas moram da izdvojim jednu, onda je to svakako predstava „Kate Kapuralica“ nastala po tekstu Vlaha Stulija, u režiji Jagoša Markovića. Mislim da je to predstava koja je obilježila ne samo moju, nego i karijere i živote mojih kolega. To igranje na Citadeli 1995. godine, dok su se čuli topovi, dok je bjesnio rat, a mi smo igrali dubrovačkog pisca i igrali ga na Citadeli, uz ovacije i suze publike i glumaca… to je bio jedan nevjerovatan, duboko emotivan pozorišni doživljaj. Igrali smo je više puta, zbog ogromnog interesovanja publike. To je za mene bio vanserijski trenutak u karijeri.

• Kakav je Vaš unutrašnji kompas kada birate uloge? Vodi li Vas više tekst, reditelj, partneri…?

– Svega ima pomalo, ali tekst je osnova. To je prvi susret sa ulogom, budućim projektom. Ako je tekst loš, teško ga je izvući. Ali, „Kate Kapuralica“ pokazuje da čak i iz manje značajnog teksta može nastati izuzetna predstava, ako postoji prostor za maštanje. Imali smo Jagoša Markovića, koji je od tračeva sa dubrovačkih kapija, od nekog ključara koji je zapisivao priče jedne porodice, napravio kultnu predstavu. To su bili razgovori porodice sa troje djece, svađe, mirenja, ljubavi, pjesme… I to je postalo pozorišni dragulj.

• Šta je najljepše, a šta najteže u ovom pozivu?

– Najvažnije je trajati, a trajanje je najteže. Bojim se današnjeg kratkotrajnog sjaja, iskri koje brzo izgore. Mi nismo otvorili nijedno novo pozorište za sve ove decenije ni u Srbiji, ni u regionu. Imamo festivale, ali nemamo nova pozorišta. Mladima je najteže jer nemaju gdje da pokažu šta znaju. Ako ja i dalje radim u svom pozorištu, kada će oni da dobiju šansu? Ako ne otvaramo nove prostore, ne dajemo šansu generacijama koje dolaze.

• Ima onih koji kažu da se danas više snima, nego ikad…?

– To jeste tačno. Ali pitanje je šta se snima? Ima izuzetaka, ali većina toga brzo nestane, zaboravi se. Kvalitet je često upitan. Imamo nekoliko kultnih filmova koji su stari po 30-40 godina i koje i dalje gledamo. Danas je sve kratkog daha.

• Šta je za Vas lično najveća vrijednost festivala Grad teatar?

– Najveća vrijednost je što se održao sve ove godine, uprkos svemu. Nikad nije pauzirao. Mijenjali su se direktori i menadžeri, ali festival je sačuvao svoj visoki umjetnički standard i ne samo pozorišni, nego i muzički, književni, likovni. Trg pjesnika, recimo, je izuzetna platforma. Nije lako danas biti direktor festivala, organizovati sve to, posebno kada dolaze i strane trupe. Uprkos svemu, festival je ostao vjeran sebi. Danas je direktorka Milena Lubarda Marojević koja nastavlja tu tradiciju. Mi već dvije godine imamo koprodukcije sa Gradom teatrom – „Radovan Treći“, „Protekcija“. Uključeni su i reditelji Milan Nešković, Boris Liješević, pa, nažalost, prerano preminuli Jagoš Marković i Igor Vuk Torbica. Festival nije izgubio svoj identitet i to je ogromna vrijednost.

• Ima li još nešto što biste željeli reći, a da nismo pomenuli tokom ovog intervjua?

– Već devet mjeseci traju građanski protesti koje predvode studenti i mladi ljudi, među njima i naše mlade kolege s Fakulteta dramskih umjetnosti i drugih umjetničkih škola. Oni su izuzetno aktivni. Mi, koji u pozorištu tražimo istinu, dajemo im punu podršku. Pokušavamo da im pomognemo kako god znamo. Njima je najteže. Mi smo svoju šansu imali 2000-ih. Sada su oni na redu. I nadam se da ćemo svi zajedno uspjeti – zbog njih.