Trenutno, teret rešenja je veći na ženama, nego na muškarcima, jer su one na potezu i trebalo bi da preuzmu odgovornost, ističe reditelj Igor Vuk Torbica
Zbog čega ste izabrali Lorkin tekst za iscenaciju?
-Često svoj rad delim na diptihe i trilogije. „Krvave svadbe“ su nastavak onoga što sam počeo sa „Carstvom mraka“. Nazvao sam to Ruralna trilogija, onako kako je svoju trilogiju nazvao Lorka. Ti tekstovi se zasnivaju na ruralnim temama i miljeima. Osim te činjenice i mog viđenja naše sredine kao rudimentarno ruralne, bez obzira na neke prednosti koje imaju ruralne sredine, u njihovom centru je pitanje kako se prožimaju patrijarhat i matrijarhat i na kojoj strani je pozicija moći. Verujem u to da nema političkijeg pitanja od onog koji se svodi na muškarca i ženu.
Na što konkretno mislite?
-To je odnos iz koga sve proizilazi. Bez obzira na to što se govori da je predstava „Krvave svadbe“ o ljubavi, mržnji, osveti i tako dalje, mene ne zanima nijedna od tih situacija, već nešto drugo, ali dozvoljavam da drugi vide sadržaj koji meni nije blizak. U ovom tekstu zanimalo me je današnje paradoksalno održavanje osovine patrijarhatai to upravo na ženama. Trenutno, teret rešenja i odgovornosti je veći na ženama, nego na muškarcima, jer su one na potezu i trebalo bi da preuzmu odgovornost. Nešto je politički otišlo k vragu u tom odnosu, u njegovoj reverzibilnosti, u tome ko održava koji od tih principa. U tome je i sledeći, nužni i veliki istorijski korak. Ravnopravnost ženama bila je dozvoljena tek kada su prihvatile duboko muška pravila, tako da od ženske energije i kreacije, zapravo, još uvek ništa nismo videli.
Ipak, izgleda da ima nade jer na to, čini mi se, ukazuje optimistični kraj predstave…
-Taj optimizam niko nije primetio. Ta slika priziva duhovno verovanje, ali ne u religijskom, nego u transcedentalnom smislu. To jeste prizivanje na akciju i kulturološki šok da žene preoblikuju društvo i da uvide gde su najskriveniji čvorovi okoštalog društva, jer ideja o takvom društvu nije njihova. I one greše, stvarajući, na kraju krajeva, ratoborno društvo.
U svemu tome, prati nas ili nas sapliće tradicija. Imamo li snage da se suočimo sa sopstvenim demonima i mitovima?
-U svom radu želim da se što više odmaknem od ideograma i jednostavnih političkih stavova, u smislu jasnog ideološkog opredeljenja. Važno mi je to da otkrivam na koji način se arhetipi i principi ogledaju u današnje vreme, da izazivam aluzije i pozivam publiku na jednu drugu vrstu putovanja i analize i na kraju krajeva, uživanja u delu i percipiranju te stvarnosti. Potreban nam je kompleksniji način mišljenja, ali nisam optimističan da je to uopšte moguće. Živimo u vremenu koje to demantuje, jer sve svodimo na brza rešenja. Standardizujemo vlastite živote na principima neslućenih ekonomičnosti i jednostavnosti. Ne mislim da ekonimičnost i jednostavnost nisu dobra svojstva, ali problem je u tome kada oblik mišljenja postane tržišna disciplina.
Je li to možda poziv da se pozorište vrati čoveku ili ukazivanje na to čime bi danas trebalo da se bavi?
-Ne bih bio radikalan u tome šta bi pozorište trebalo da bude i drago mi je da u njemu ima toliko različitosti. Ali, sigurno bi bio izazov da usvajamo neku vrstu nove, kako bih rekao, plemenite patetike i da se ne stidimo emocija, da pronađemo načine da prevaziđemo cinizam iz prethodnog veka i da nađemo sebi pravo da patimo, osećamo, gledamo, volimo, grešimo, ali bez podrugljivosti. To je jedini princip na osnovu koga možemo da sagledamo kompletno svoje postojanje. Bivajući superiorni, što je „košuljica“ cinizma, s kojim smo složili maske i odbrane, ostali smo uažsno otuđeni i sami. Svi smo u nekom strahu, vrlo umorni, usamljeni i bojimo se da kažemo jedni drugima šta osećamo.
O nagradama
Pre neki dan dobili ste nagradu „Grad teatar“ za doprinos pozorištu i za izuzetno promišljeno, temeljno i nekonvencionalno čitanje i uprizorenje „Krvavih svadbi“. Nagrađivani ste i ranije, a neke nagrade ste i odbili. Kakav je Vaš odnos prema nagradam?
-Nisam o tome razmišljao. Neke nagrade jesam odbijao, zbog estetskih, a nekad i političkih neslaganja. Nisam neko ko bi po svaku cenu prihvatio nagradu i za to se čulo, pa me, dan pre dodele, pitaju da li prihvatam tu nagradu. Nagrade znače onog trenutka kad vam znači mesto, prostor i ljudi koji vam ih dodeljuju. Nekada hoćete da pripadate negde i prihvatite nagradu, nekada osećate da vas kupuju ili je nagrada neka vrsta kredita, a nekada je to zaista nagrada. Ne mislim da su i one presudne, ali ima sjajnih kolega koji ih nisu dobijali, iako zaslužuju svu pažnju ovog sveta.
N.K.