Vladislav Bajac, ovogodišnji dobitnik nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, u razgovoru za Vijesti o književnosti kao mjestu pomirenja, prijateljstvu s Orhanom Pamukom i Leonardom Koenom, meditaciji u vremenu buke i ulozi pisca u svijetu sve bržem i površnijem
Vladislav Bajac je autor čije djelo stoji na raskršću istorije, filozofije i književne imaginacije, stvarajući pritom prostore gdje se Istok i Zapad dodiruju, a prošlost i sadašnjost neprekidno pregovaraju. Njegova proza, istovremeno introspektivna i vanredno informisana, plod je decenija istraživačkog rada, osobne radoznalosti i strasne predanosti književnosti. Ove godine, dobitnik je prestižne nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša” koju dodjeljuje festival “Grad teatar”, priznanja koje, kako sam kaže, doživljava kao pomalo neudobnu, ali počastvovanu pripadnost panteonu književnih velikana regiona, i šire.
Bajac je dobitnik i Posebne književne nagrade Kine (Special Book Award of China). Bio je potpredsjednik Srpskog PEN-a. Jedan od osnivača Balkanske akademije umetnosti (Academia Balkanica Europeana). Osnivač, direktor i glavni urednik izdavačke kuće Geopoetika. Dobitnik je Svjetske nagrade za književnu prevodilačku inicijativu (Literary Translation Initiative Award) Londonskog sajma knjiga i Udruženja izdavača Ujedinjenog Kraljevstva za ediciju Srpska proza u prevodu na engleskom jeziku (SPiT – Serbian Prose in Translation). Nosilac je Ordena Kraljevine Norveške za zasluge u rangu Zapovjednika (Royal Norwegian Order of Merit-Commander).
U razgovoru za “Vijesti”, pisac, izdavač, prevodilac i nekadašnji novinar, s nepretencioznom lucidnošću govori o simbolici ovog priznanja, sopstvenom književnom putu i balansiranju između meditativne tišine i dramatičnih istorijskih tokova. Osvrće se i na svoje dugogodišnje prijateljstvo s turskim nobelovcem Orhanom Pamukom, nezaboravne trenutke provedene s Lenardom Koenom, kao i na izazove nezavisnog izdavaštva i ulogu književnosti u vremenima sve bržim i površnijim. Sa istančanim osjećajem za nijanse, Bajac nudi sintezu ličnog iskustva i književne filozofije, potvrđujući još jednom zašto je njegovo stvaralaštvo nezaobilazna tačka savremene književne karte Balkana.
Šta Vam znači nagrada “Stefan Mitrov Ljubiša”, kako ste je doživjeli?
Ovu nagradio pratio sam nekako “iz prikrajka”, iz više razloga. Meni je djelovala daleko, jer sam svih ovih 30 godina bio svjestan koji autori su je stekli. Zaista najveća imena srpske i regionalne književnosti različitih generacija. No, najveći značaj sam joj vidio u jezičkom povezivanju prostora koji i dalje dijelimo. Poneko “iskakanje” sa imenima Ronalda Harvuda, Đerđa Konrada i iz malo šireg geografskog i jezičkog prostora samo joj je uvećavalo značaj.
Nagradu sam doživio kao priznanje skromnom doprinosu mojih knjiga piramidi nesumnjivo velikih pisaca različitih poetika, stilova i širina. U prvi čas osjetio sam i blagu nelagodu: nikada nisam sebe vidio kao neku veličinu. Nagrada me je “natjerala” da, tuđim viđenjem, pripadnem najboljima. Za mene je to pomalo teško breme.
Nagrada nosi ime velikog crnogorskog književnika, publiciste i političara. Da li Vam je značajno i simbolično što nagrada nosi njegovo ime?
Kako da ne. Ovdje ću biti manje skroman: na stranu Ljubišino pripovjedačko umijeće koje ga je utvrdilo na zaslužno mjesto u književnosti Crne Gore, imponovalo mi je da je i žiri, a i sama nagrada, po definiciji vidjela izvjesne paralele među nama. Rekao bih, najprije angažman u cjelini. Ja sam cijeloga života ispoljavao svoje stavove otvoreno, boreći se za pitanja u kulturi, neostrašćeno, ali razumno i sa uvjerenjem. Paralelu vidim čak i u svom bavljenju izdavaštvom koje je zasebna civilizacijska misija. O publicistici da ne pričam; proveo sam najmanje četvrt vijeka u svim medijima kao novinar, urednik, a često i kao glavni urednik. Čak osnovao i vodio i školu novinarstva. Iz te profesoje pišući i poneki esej, prelivao sam žurnalizam i u publicistiku. No, najveću pohvalu (sebi) možda vidim u sličnoj energiji, upornosti i mudrosti koje su sile pokretači, ali i prilični garanti u ostvarivanju često utopističkih ideja. Jedino se nisam bavio eksplicitnom politikom: moj otac je to učinio u ime naše familije. Kao mladi svjedok drastičnih političkih situacija reflektovanih i u ličnom životu, odavno sam se zavjetovao da taj svijet neće biti i moj. I nije.
Kako vidite svoj doprinos savremenoj književnosti u svjetlu ovog i ostalih priznanja koja ste dobili tokom karijere?
Najmanje je na meni da na takvo pitanje odgovaram. To kazuju drugi, kako treba i da bude. Naravno da sam svjestan nekih specifičnosti onoga što me je u književnosti zanimalo i određivalo, a i kako sam to kroz pisanje pokazivao. Nagrade vas, zapravo, pomalo prisile da definišete ponešto od onoga što radite jer djeluju kao stanice za odmor kompoziciji koju vučete dugi niz kilometara. Sada, poslije tolike kilometraže, mogu reći da sam zadovoljan takozvanim dijapazonom tema, strukturom knjiga, pa i stilova koje sam koristio. Znatiželja me je uvijek vodila ka novom, ka onome što mi je bilo nepoznato, i to savladavanje originalih idejnih prostora je možda suština širine kojoj sam težio. Otud taj spoj Zapada i Istoka, sa Balkanom u sredini. Otud nauka u mojoj beletristici, otud igranje sa formom i komponovanjem knjiga. Računao sam: iako ozbiljan, moram se pišući i zabavljati. Ako sebi niste dosadnjikavi, valjda nećete to biti ni čitaocima. Ponekad je dosadna knjiga opasnija od loše.
Dobio sam mnoge nagrade, ali neke važne i nisam. Niti ću. To ne znači da za tim žalim. Uostalom, ipak se za njih ne piše.
Vaše književno djelo balansira između fikcije, istorije i filozofije. Kako se u Vama prepliću ove dimenzije kada pišete?
Neke od knjiga sadrže sva ova tri elementa koja pominjete. A neke samo pojedine. No, najsrećniji sam kada sam na ivici takozvane totalne knjige. Posljednjih godina me sve više privlače mješavine žanrova, a ne samo ovih širokih oblasti. Fikcija je jezgro proze. Filozofiji sam uvijek bio sklon: uz lično obrazovanje dodavao sam sopstvena otkrića, poredeći krajnosti i ljepote različitosti svjetova na svim meridijanima. Istorija, ona intimna, dugo me je držala kao začaranog jer sam mislio da se iz nje najbolje uči budućnost. Ta šetnja od opšteg, globalnog sjećanja svijeta do ličnog pruža bezbroj mogućnosti igranja. Na to trojstvo sam navikao i već mi se u pisanju javlja neplanirano, kao prirodni dio mene. Ponekad dovodi do apsurdnih situacija, ali zato i do inovativnih rješenja.
Vaša “Knjiga o bambusu” spaja delikatnu zenbudističku introspekciju sa surovošću ratničkog, imperijalnog Istoka, stvarajući djelo koje kritičari opisuju kao “lirsku sagu”, “zenbudistički akcioni film” i “roman koji se fizički doživljava”. Kako ste pronalazili balans između ove dvije stvarnosti: meditativne tišine i nasilne dramatike, i koliko je lično duhovno iskustvo utkano u naraciju i transformaciju Vaših likova?
Priznajem da to nije (bilo) lako. Ali, “Knjiga o bambusu” je nekako prirodni rezultat mojih višegodišnjih autentičnih interesovanja ka Dalekom istoku. Studiozno sam je pisao i volio. Ali, bio svjestan da, uz bajkovitost koju je nosila, ona treba da bude odraz krajnosti istorije Japana i Kine koja se ogledala u imperijalnim i krvavim pretenzijama, ali i duboko usamljeničkim monaškim introspekcijama. Ravnoteža buke i tišine je, zapravo, bila jedino rješenje da takvo djelo zaželim da napišem. Ona je i odraz zadovoljstva otkrivanjem svijeta u celini. Napisana prije 35 godina, jedini moj roman koji nije dobio nijednu formalnu nagradu (baš zen budistički! – eto vidite!) osim što je od čitalaca svrtan u 25 najboljih knjiga decenije. Ali, zato je dobila najveću moguću poželjnu nagradu: i dan-danas se štampa i čita na srpskom jeziku i na mnogim jezicima svijeta. Dakle, ako išta postoji što je u literaturi dokaz vrijednosti, onda je to knjiga koja traje i čiji je neprikosnoveni sudija – vrijeme. I još ako joj je autor živi svjedok tog uspjeha, šta ćete više!
Knjige poput “Hamama Balkanija” ostavljaju utisak duboko promišljene strukture. Kako pristupate konstrukciji romana – intuitivno ili racionalno?
Koristim i jedan i drugi pristup. Po redosljedu, ide prvo onaj racionalni. Naime, pošto pripadam onoj vrsti pisaca zvanih istraživačkim, ja puno vremena provodim kopajući po arhivama, bibliotekama, ali i najviše, ako su takve prilike, putujući na mjesta zbivanja. U tome sam temeljan i uporan. To je najduži period, a on mi dozvoljava puno promišljanja o budućoj knjizi. Tako mi se dogodi da kada mislim da sam sakupio sve što mi je potrebno (a toga je uvijek megalomanski previše, od čega vrlo malo materijala iskoristim), sjedam da pišem. Ispostavi se da sam u glavi veći dio knjige već napisao. Otud sam pisac tzv. jedne ruke rukopisa. Nemam drugu, treću… U toj fazi ispisivanja intuicija kolo vodi. Mada, vrhunac mog intimnog uspjeha je kada krenu da se prepliću racio i fantazija. Rezultati umiju da budu čarobni. Naravno, i neuspjesi su legitimni.
Kao što se u “Hamamu Balkanija” ogledaju Istanbul i Beograd, prošlost i sadašnjost, identiteti koji se nikad do kraja ne razdvoje, čini se da Vaš roman predlaže da priča bude ono mjesto u kojem se svi ti slojevi mire. Može li književnost, kao što to sugerišete, zaista pomiriti unutrašnje rascjepe koje istorija ostavlja u čovjeku?
Pisanje je vrsta uvjerenja. U principu se ne sjeda za sto ako autor ne vjeruje u ono što želi da kaže. To, naravno, ne znači da valja pisati knjige sa unaprijed određenim tezama. Ipak je književnost, i pored sve discipline, umjetnost i prilična improvizacija. “Hamam Balkanija” i “Druid iz Sindiduna” primjeri su tog pomirenja svega, pa i identiteta. Ja imam neku idealističku crtu u sebi koja na sebe preuzima rizik pokušaja da viziju pretvorim u mogućnu realnost – u knjizi. To sam probao i u “Bekstvu od biografije”, pa čak i u pomenutom “Bambusu”. Svuda je u pitanju neko dvojstvo, nekada do šizoidnosti dovedeno, a nekada kao potpuno prirodno jedinstvo. To nije licemjerna dvostrukost već autentična rijetkost i vrijednost. Kada se u likovima i događajima uspije u tom spoju, onda se zapravo uspjelo i u spoju iliti pomirenju rascjepa koje pominjete. I u pojedincu i u kolektivnoj istoriji.
Sličnom tematikom u romanu “Bela tvrđava” bavi se Vaš prijatelj, čiji ste izdavač, Orhan Pamuk. Možete li podijeliti neko posebno sjećanje ili utisak iz tih susreta? Pamuk kao sagovornik, pisac i Pamuk kao književnik čiji ste izdavač?
U pravu ste. Ta knjiga me je privukla kao prva. I sličnost sa nekim mojim. Pamuk je klasik počev od prvih djela koja je napisao. On je majstor u toj čvrstoj, pravolinijskoj priči koju vodi u svim knjigama. “Zovem se crveno” za mene je jedna od najljepših knjiga druge polovine prošlog vijeka. Naše prijateljstvo se sada mjeri već decenijama. Od bezbroj lakih i teških doživljaja sa njim, vrlo komplikovanim čovjekom, mogu da pomenem jednu anegdotu s kraja pretprošle jeseni. Naime, nešto ranije sam boravio u Istanbulu na predstavljanju turskog izdanja moje “Knjige o bambusu” i tada smo promašili susret. On je potom otišao za Njujork, gdje svake godine predaje jedan semestar na Univerzitetu Kolumbija. Njegov mali stan za rad nalazi se na jednom od strmih uzvišenja grada, u njegovom starom dijelu. Jedno veče sam šetajući “dnom” – ambisom daleko u daljini i visini ugledao njegovu zgradu. Pričinilo mi se da iz te nemoguće i nikada viđene pozicije prepoznajem tačno i njegov apartman. I slikao sam ga i odmah mu poslao fotografiju u SAD sa retorskim pitanjem jesam li ja to zaista “uhvatio” njegov dom? Odgovorio mi je da je to tako čudno da sam uspio da ga prepoznam i da on nikada svoju kuću nije vidio iz tog ugla-ambisa. Ta vrsta intuicije i podudaranja je možda dio našeg ne baš lakog prijateljstva.
Pamuk je često kao veliko dijete. Umije da bude kapriciozan, džangrizav, ali je u duši topao kao rijetko ko. Pomalo čuva tu svoju privatnost strogošću. No, najljepša mu je osobina nesebična ljubav prema književnosti. Žao mi je što u čestim dolascima u Beograd nije uspio, mimo mene i nekih mojih prijatelja, da zapodjene razgovore o literaturi sa našim poznatim piscima, njihovom krivicom. A to je toliko želio.
Kako ti susreti i lična poznanstva sa svjetskim umjetnicima – ne samo Pamukom i Koenom – utiču na Vas kao pisca i čovjeka?
Obogaćuju me. Imao sam tu sreću da sam cijelog života, od vrlo mladih dana, imao ili po jedan jedini susret sa nekim sjajnim autorima i osobama (kao A.S. Bajat ili Amin Maluf) ili sa mnogima baš prijateljevao. Zaista ih je veliki broj. Kao što svi znamo, uglavnom postoji to demistifikatrosko pravilo da što je autor značajniji, to je pristupačniji. I odatle sve polazi: kada otvorena srca možete da razgovarate, stičete i dodatno iskustvo. Najviše mi je prijalo pravilo da su me skoro svi primali kao ravnopravnog, kada niste u ponižavajućem položaju obožavaoca i jednosmjerne “ljubavi”. Meni je lično ne samo prijao takav odnos, već bi mi davao potvrdu univerzalnih vrijednosti. No, poznavao sam i mnogo muzičara; rokenrol je važan i veliki dio mog života. Iako je riječ o estradnojoj djelatnosti, i u njoj su pravila i iskustva slična.
Kako danas gledate na položaj književnosti u regionu i odnos društva prema pisanoj riječi?
Krupno pitanje na koje je teško ukratko bilo šta reći. Upoređujući države regiona, vidljiva je brižnost hrvatske i makedonske države prema knjigama. Mislim da je korektna i u Crnoj Gori. BiH mi je sada nepoznanica. Institucije u Srbiji, od Ministarstva kulture do gradskih su na niskim granama; ne rade ništa da poboljšaju stanje. Naprotiv, ponašaju se populistički: očuvavanje ćirilice (ne znamo od koga), uvredljivo nizak procenat u budžetu za knjige, birokratizovane procedure, potpuno promašeni planovi, nestručne komisije i zloupotreba i moći i novca. Apsolutno rasulo.
Na čemu trenutno radite?
Tek sam na početku nove knjige, kada se ne usuđujem da o njoj govorim. Sakupljao sam, po običaju, materijale više godina, putovao u zabiti gdje nema turističkih ruta i vidio puno toga što će možda biti ljubavni roman. Na tu temu se ne usuđujem da pišem već decenijama.
Kao osnivaču i uredniku Geopoetike, koliko Vam uloga izdavača pomaže ili odmaže u ulozi pisca?
Mač sa dvije oštrice. Sa jedne strane mi upotpunjuje znanje, iskustvo i emocije, a sa druge me sprečava da pišem onoliko koliko bih želio. A opet, servisiranje drugih autora je jedan divan posao, nimalo ponižavajući (čak i ako lijepo o sebi mislite kao piscu), a istovremeno obeshrabrujući kada vidite kakvih sjajnih rukopisa ima… Možda je originalnost tog “sukoba” zapravo prednost. Ono što je sigurno – uz umor, ovaj spoj vas čini bogatijim i boljim. Ne znam da li i mlađim i ljepšim.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočava nezavisno izdavaštvo danas?
U Srbiji je sve postavljeno na pogrešnim osnovama. Privatni izdavači u očima države su kuće koje isključivo jure za profitom. Klasična zamjena teza: država ne zna šta su izdavački problemi niti je suštinski to zanima. Izdavače u oba udruženja su doveli u stanje samoće. Srećom, pa su ovi iskusni i žilavi, a boga mi imaju i entuzijazma i ljubavi prema profesiji. Čitaoci ih svojom vjernošću održavaju.
U eri društvenih mreža i brzog informisanja, da li vjerujete da književnost može i dalje da mijenja ljude?
Po cijenu da zvučim konzervativno, i dalje vjerujem u sve dobre aspekte književnosti. Iako je uticaj literature u ovom brzom i površnom životu bitno smanjen, ona je i dalje polje promišljanja života, a i svijetla civilizacijska tačka. Pisana riječ je alatka kreativnosti i jedan od fundamenata individualnog i kolektivnog napretka. Oni koji to ne vide, u ozbiljnom su problemu, i sa sobom i sa okolinom.
Leonard Koen, čovjek zahvalan za voljeti ga
Kakav je bio Lenard Koen – čiju ste poeziju počeli da prevodite prije četrdeset i pet godina – van reflektora, kao čovjek, sagovornik, umjetnik? Šta ste naučili iz tog prijateljstva?
Koen je vjerovatno čovjek prema kome sam imao najdublje i najdosljednije emocije. Čovjek zahvalan za voljeti ga. Po meni, skoro pa idealan spoj savršenog u stvaralaštvu i u karakteru. Iako je (bio) stariji od mene, od prvog časa smo se prepoznali kao da se znamo cijeloga života. No, vremenom sam prestao da javno o njemu govorim. Sjećam se da sam čak odbio da napišem šta god želim o njemu i našem prijateljstvu za jednu sada već čuvenu antologiju sjećanja na njega koja je izašla u Kanadi. Autor je, srećom, razumio moje odbijanje kao vrstu intime koju nisam želio da dijelim. Nije riječ i standardnim tajnama (čega uvijek ima) već o osjećaju da u čovjeku neka sjećanja i znanja moraju ostati zaključana. Doduše, u mojoj posljednjoj knjizi “Pucanj u prazno” otključavam neka zajednička sjećanja od prije 40 godina u Njujorku, kada sam o njemu i sa njim snimao TV emisiju i prekršio neka pravila… I tada sam hulno pomislio: da li je ovo ona nepostojeća situacija kada čovjek biva bolji od svog djela? To je nešto što nikada nisam priželjkivao ni kod ijednog pisca. A pogotovo ne kod Koena, koji je možda ipak srušio tu predrasudu (a da time nije narušio ljepotu svog djela).
U svijetu retro označava modernost, u Srbiji je to duža riječ – retrogrardno
Da li i u kojoj mjeri na pisce koji stvaraju u Srbiji, utiču studentski protesti i svi događaji i neminovne promjene koje sa sobom nose?
Uglavnom da. Većina je pisaca progresivnih shvatanja i ima problem sa aktuelnom vlašću koja kao da ne vidi brojeve (a voli da se njima bavi) i njima suprotna uvjerenja sada već ozbiljne većine stanovništva. Mnogi su aktivni u podršci studentima, što pojedinačno što kroz strukovna udruženja. Naravno, tradicionalno konzervativnoj struji autora priključio se (mnogo ranije) i većinski broj tzv. prekodrinskih Srba koji ne bi da naruše stečene pozicije u zemlji matici čime su inače ugrozili i urbanost i progresivost gradova, a posebno Beograda. Pomalo me sve to podsjeća na stanje s početka 80-ih godina prošlog vijeka kada smo se mi “domaći” morali boriti za svoj (individualni) glas u sopstvenoj sredini, a među vladajućom većinom opčinjenom stvarnosnom prozom i zavičajnim postulatima. U svijetu retro označava modernost, a u Srbiji je to duža riječ – retrogrardno, i označava nazadovanje. Nisam ni sanjao da ću ja, uglavnom cijelog života definisan kao kosmopolita, u starim danima zvučati pomalo lokal patriotski. Biće da nisam ozbiljan.
Možda ne bi bilo loše reprizirati ideje s kraja 70-ih kada smo, recimo, David Albahari i ja iz šale predlagali da i Beograđani osnuju neki zavičajni Bgd. književni klub po ugledu na mnoge druge. Tako bismo možda spojili napredno sa nazadnim. I ko zna šta bi dobro i korisno iz toga moglo da proizađe. Duhovito, svakako.
Nina Vujačić
20.04.2025/Vijesti.me