Pisanje je u velikoj mjeri disciplinovanje mašte

Književni program budvanskog festivala „Grad teatar“ nastavljen je gostovanjem književnika Mihajla Pantića na Trgu pjesnika.

Pantićev književni i književno-teoretski rad predstavljen je publici kroz razgovor s književnikom i izdavačem Gojkom Božovićem. Kako prenosi festivalska pres služba, Božović je iz teoretskog ugla govorio o kompleksnom i višeslojnom opusu Mihajla Pantića, naglasivši da je riječ o stvaraocu koji je u srpskoj i regionalnoj književnosti prisutan na nekoliko ključnih kolosijeka: kao istoričar proze, esejista, kritičar, antologičar, ali prije svega kao posvećeni pripovjedač.

Centralna tema razgovora bila je Pantićeva nepokolebljiva odanost kratkoj prozi u vremenu u kojem dominira roman, i po čemu čitaoci Pantića prepoznaju i s čim ga najčešće povezuju.

– Pripovijetka je, kao što znate, zajedno s poezijom, temelj književnosti. Ali u savremenim okolnostima u kojima vidimo da je prevlast romana, vidimo da su mnogi poznati pripovjedači, pa i mnogi poznati pjesnici počeli da pišu i romane, ili samo romane, ili prije svega romane. A Mihajlo Pantić je jedan od rijetkih glasovitih pripovjedača koji nije napisao roman, nego je zapravo svoju književnu koncentraciju, svoje književno umijeće zaposlio na tom jednom starom, provjerenom obliku kao što jeste pripovijetka. I ta posvećenost, ta privrženost ovoj formi, nema nikakve sumnje, jeste nešto što pada u oči – istakao je Božović.

Pozdravljajući prisutne Pantić se najprije prisjetio svojih ranijih dolazaka na festival, potcrtavajući ličnu i profesionalnu vezu sa Budvom.

Pantić je tokom razgovora naveo da je po njemu pisanje u mnogo čemu spontan proces u kojem čovjek gleda sve, sluša i u sebi traži nekakve ključeve i rješenja.

– Ali, generalno gledano, ja se nalazim na tom putu na kojem se stalno pitam šta će mi sljedeći put donijeti. To je to čitanje „znakova pored puta“. Za moje pripovijedanje je bitno ono što se u nauci zove ključna riječ. Svaka knjiga mora da ima ključnu ili težišnu riječ i da se na nju osloni, a sve što se pripovijeda mora da se vrati u nju. To je nekad u naslovu a nekad i nije, kao „Sedmi dan košave“, što je malo apokaliptično, ali u suštini isto vodi prema osjećanju pometenosti čovjekove u savremenom svijetu. Poslije toliko knjiga koje sam napisao, raduje me što vidim da još ima tog prostora. Nisam se ispisao do kraja i dalje imam u sebi neke priče koje čekaju trenutak kada ih treba jednostavno pretvoriti u pisanu formu – rekao je Pantić.

Književnik je podvukao i značaj umjetničke kontrole nad.

– Ključno pitanje za svakog ko piše jeste: Odakle ja to pišem? Imamo polje iskustva, polje mašte, polje osjećajnosti… Prođe izvjesno vrijeme, čovjeku se dese neke stvari u životu i tek kad se donekle zatvore, imaš potrebu da o njima nešto kažeš. Mene odjednom ono o čemu pripovijedam samo se nametne, napišem dvije priče i tek onda shvatim da je to tema koja se pojavila kao sažetak iskustva koje je prošlo kroz mene. Mašta je vrlo iscrpljujuća stvar ako se upustite u prostor proizvoljnosti. Pisanje je u velikoj mjeri, ako ne i u pretežnoj, jedan vid disciplinovanja mašte. Moraš to što imaš u sebi, što se valja kao konglomerat uvida, senzacija i slika, u jednom trenutku privesti formi. Privođenje formi nije ništa drugo nego disciplinovanje mašte. Tu primarni kreativni proces, koji je blizak iracionalnom i dolazi iz nekodifikovanih zona, dobija svoju konačnu strukturu. Kao grozd koji ima centralnu peteljku oko koje se vezuju zrna – istakao je Pantić.