Kako feministički teatar dekonstruiše naslijeđene narative, razotkriva patrijarhat i izaziva kulturološki status quo, za “Vijesti” objašnjava rediteljka Minja Novaković
U savremenom dobu, koje sve češće podstiče na (samo)preispitivanje, teatar ostaje rijetka umjetnička forma koja i dalje smjelo ulazi u srž društvenog diskursa, postavljajući neprijatna, ali nužna pitanja o identitetu, rodu i kulturi koja nas oblikuje. Ovaj angažovani potencijal pozorišta briljantno je demonstriran u predstavi “Une Belle Voix”, koju je rediteljski snažno oblikovala Minja Novaković.
Predstava, inspirisana romanom “Kaluđerica” prosvetiteljskog filozofa i pisca Denija Didroa, izvedena je u okviru internacionalnog kolektivnog projekta “The Sexual Theatre – Feminističko čitanje klasika”. Ovaj projekat nastoji da iz korijena preispita kanonizovane narative kroz radikalno feminističku optiku, a realizovan je u partnerstvu Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, portugalskog Theatro Circo, domaćeg Grad teatra Budva i Univerziteta Pol Valeri iz Francuske, gdje je predstava i premijerno prikazana.
“Predstava je pokrenula važne diskusije, posebno oko teme nošenja hidžaba i tumačenja zakona laïcité u Francuskoj. Najviše pažnje izazvalo je pitanje selektivne primjene tog zakona i odnosa prema ženskom tijelu i vjeri u javnom prostoru”, kazala je Novaković.
Govoreći o motivima koji su je privukli, Novaković je objasnila da je odmah bila privučena činjenicom da je roman bio objavljen tek nakon smrti autora, a dugo vremena bio zabranjen zbog svoje antiklerikalne poruke.
“Roman je dugo bio zabranjen zbog svoje antiklerikalne poruke, a objavljen je tek nakon Didroove smrti, to je ono što me odmah privuklo. Najokrutnija satira ikada napisana o samostanima. Borba žene protiv okova institucije, rušenje društvenih normi i ideja o ženskoj ulozi. Na početku samog projekta provela sam mjesec dana u umjetničkoj rezidenciji u Francuskoj sa dramaturškinjom Nedžmom Čizmo, gdje smo zajednički istraživale, razgovarale, razmjenjivale ideje s ljudima iz različitih društvenih slojeva i obilazile manastire, katedrale, feminističke organizacije, univerzitete kako bismo mogle dublje da se bavimo temama koje Didro otvara u samom romanu. Prikupljeni materijali dali su nam dublji uvid u savremenu političku situaciju, položaj žene i religije u Francuskoj. Ova predstava nastala je iz želje da dekonstruišemo klasik – ne da bismo ga odbacili, već da bismo ga iznutra preispitali i otkrili njegove slojeve koji nas i dalje ‘žuljaju’”, objašnjava režiserka.
Sam naslov predstave se može prevesti kao “Prelijep glas” što, kako je kazala Novaković, predstavlja ironičnu distancu prema patrijarhalnim očekivanjima društva koje se stavljaju pred žene.
“Naslov je proizišao iz ironične distance prema očekivanjima koja se stavljaju pred žensko tijelo i žensko biće – da bude lijepo, prijatno, pitomo. U Didroovoj ‘Kaluđerici’, glas glavne junakinje je neprekidno ućutkivan – kroz institucije, religiju, autoritete. A nas je zanimalo šta se dešava kada taj glas konačno progovori – ne da bi bio lijep, već da bi bio istinit. ‘Ljepota’ glasa u ovom kontekstu nije estetska kategorija, već čin otpora”, ističe ona.
Roman “Kaluđerica” je napisan 1760. godine, ali Novaković smatra da paralele s današnjim društvom i dalje postoje.
“Ne možemo zanemariti činjenicu da djelo napisano 1760. vrlo smjelo i direktno preslikava društvo u kom i dan-danas živimo. Paralele između društva iz 1760. i današnjeg, nažalost, nisu ni malo simbolične – one su brutalno konkretne. Najdublje me pogađa činjenica da opsesija pojedinca od strane sistema i dalje funkcioniše gotovo identičnim mehanizmima. Samo su obrasci postali suptilniji – ali ne i manje štetni”, smatra Novaković.
Predstava ima već pomenuti motiv borbe žena protiv okova institucija, a razlog za odabir ovog motiva Novaković objašnjava njenom željom da razotkrije narativ muškaraca kao spasioca.
“Uloga žene u društvu i dalje je opterećena višestrukom stigmatizacijom, posebno kada se ukrštaju dodatne okolnosti – poput nacionalnosti, boje kože, klase ili seksualnosti. Žena se i dalje posmatra kao neko kome je potrebna ‘zaštita’, najčešće od same sebe ili druge žene. U tom kontekstu, željela sam da razotkrijem narativ muškarca kao spasioca i ideju da je ‘žena ženi vuk’ – što je, zapravo, posljedica patrijarhalne strukture koja podstiče žene da se međusobno takmiče umjesto da se solidarišu”, objašnjava ona.
Ona dodaje da je istovremeno fascinantno i zastrašujuće kako pozicije moći često tjeraju žene da preuzimaju muške obrasce ponašanja.
“Takođe, fascinantno mi je – i zastrašujuće – kako žene na pozicijama moći često nesvjesno preuzimaju muške obrasce ponašanja, jer im sistem ne ostavlja prostora da moć izraze drugačije. I to nije njihova greška – to je rezultat modela moći koji smo naslijedili”, kazala je Novaković.
Na Didroov citat “Budite strašni…, ali neka užas koji izazivate bude ublažen velikom moralnom idejom”, Novaković kaže da u tom citatu može stati njena rediteljska namjera.
“Didro, koji se nalazio na najrevolucionarnijim barikadama duha tadašnje Francuske i Evrope, predstavnik slobodarske misli poznat kao ‘’genijalni avangardista novih istina’’ je postao inspiracija za moj rediteljski rad. Ako bih mogla da opišem svoju rediteljsku namjeru, onda to sve može stati u ovaj citat. Moramo biti hrabri, brutalno iskreni zarad istine”, poručila je Novaković.
Ona je objasnila da je istraživački dio rada bio ključan za postavljanje temelja, ali u samom stvaralačkom aktu, instinkt i emocija su preuzele primat.
“Istraživački dio bio je ključan za postavljanje temelja – od razgovora i prikupljanja materijala do analize konteksta. Ali u samom stvaralačkom procesu, instinkt i emocija su preuzeli primat. Te teme nas dotiču lično, i zato je bilo neizbježno da rad bude i duboko emotivan, a samim tim i iscjeljujuć”, objašnjava ona.
Sam rad na predstavi je za Novaković bio eksperimentalno-istraživački, ističući da je bilo vrlo važno da svi unutar predstave stoje iza onoga što izgovaraju.
“Rad je bio eksperimentalno-istraživački, i u formi i u sadržaju. Mnogo mi je bilo važno da svaka osoba ponaosob izgradi glas koji je autentičan – da glumice zaista stoje iza onoga što izgovaraju, da to misle, osjećaju i prenose. Zanimao me istinski ženski kod – izraz koji je organski. Najzanimljivije od svega je bilo testiranje ženske solidarnosti unutar procesa i ideje sestrinstva uopšte. Prevazišle smo mnogobrojne izazove i kulturološke razlike i dokazale da feminizam nije puka ideologija, već nešto ka čemu svi kao društvo treba da težimo”, poručila je Novaković.
Najveći izazov u ovom kreativnom poduhvatu je, kako objašnjava Novaković, sačuvati kompleksnost Didroovih ideja.
“Najveći izazov bio je sačuvati kompleksnost Didroovih ideja, a pritom ih osloboditi od istorijske distance – da ne ostanu u vremenu kojem pripadaju, već da direktno prokomuniciraju s današnjom publikom. Kada sam osjetila da to više nije “adaptacija Didroa”, već naša lična borba, naša istina, tada je rad na predstavi postao živ i pun umjetničkog zadovoljstva”, kazala je ona.
Novaković je kazala da teatar ima moć da istinski digne glas protiv društvenih normi i postavi prava pitanja.
“Apsolutno. Vjerujem da teatar nema obavezu da daje odgovore, ali ima odgovornost da postavlja prava pitanja – hrabro i bez kalkulacije. Kada nije uljuljkan, može da bude politički, subverzivan i opasan. Njegova moć je u tome što se dešava uživo, a to je nešto što društvo još uvijek ne može da kontroliše do kraja i tu leži njegova snaga”, zaključila je ona.
8.07. – Vijesti