Pozorišni program festivala “Grad teatar” u Budvi i ove godine potvrđuje da je čvrsto usmeren na negu visokih estetskih vrednosti i projekata koji pomeraju granice izvođačkih umetnosti, tragajući za odgovarajućim umetničkim izrazom u konkretnim društvenim okolnostima. Pod sloganom „Osvajanja slobode“, na ovogodišnjem programu koji traje od 7. jula do 21. avgusta, igraju se predstave izazovnih poetika, iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, autora Borisa Liješevića, Vita Taufera, Igora Vuka Torbice, Andraša Urbana, Boruta Šeparovića i drugih.
Jedno od reprezentativnih dela u pogledu istraživačkog izraza koji se rađa u specifičnim okolnostima je „Radnička cesta“, projekat digitalnog teatra, autora i reditelja Boruta Šeparovića, umetnika čiji je rad srpska publika tokom poslednjih desetak godina imala prilike da upozna detaljno, putem festivala Bitef i Dezire, gde su, između ostalih, prikazane izuzetne predstave „A gde je revolucija stoko“, „55+“ „Generacija 91-95“. „Radnička cesta“, bez sumnje, potvrđuje Šeparovićev kontinuitet odbijanja da se uklopi u postojeće estetske i žanrovske kalupe.
Delo je u integralnom obliku premijerno prikazano na festivalu Grad teatar, u formi video projekcije pred publikom, na prostoru između crkvi u Starom gradu. Pre premijere, gledaoci su na posebnoj web stranici mogli da gledaju petnaest fragmenata ovog virtuelnog teatra, u kontinuitetu ili odvojeno, pred ekranom ličnog kompjutera ili mobilnog telefona. A kada je reč o digitalnom teatru, o njegovoj recepciji je naročito važno istaći razliku između individualnog i kolektivnog gledanja – javna projekcija koju prati više gledalaca na istom prostoru ima izvesne vrednosti ritualnog (teatarskog) čina, zbog zajedništva publike, za razliku od solo posmatranja.
Igra je u potpunosti snimljena mobilnim telefonom, u odgovarajuće dinamičnom obliku, a zbog pandemijskih okolnosti, nikada nije odigrana uživo pred gledaocima, već je ostala u virtuelnom prostoru, u obliku mini serije koja se može i danas videti (www.montazstroj.hr/projekti/radnicka-cesta/). U tom smislu, njena forma, bliža filmu nego teatru, koji se definiše kroz živost, prisustvo izvođača i publike u zajedničkom fizičkom prostoru, odraz je vremena ograničenja i nemogućnosti stvarnog života teatra. U isto vreme, ona je neoborivi dokaz elementarne potrebe za radom umetnika, za izražavanjem nepodnošljivosti pritisaka u vremenu kovida. Možda baš zbog tih specifičnih okolnosti, sabijanja ljudskih potreba u tesnac, likovi i radnja vrcaju od žestine, govora, ideja, ali i akcija.
Događaji se odvijaju u kasnim noćnim satima, u pustim prostorijama zagrebačkih podzemnih garaža, u poslovnom neboderu Radničke ceste, delu grada koji je nekada bio rezervisan za radničke pogone, dok je danas srce korporativnog sistema (dramaturg Ana Prolić). Protagonisti su Edo (Bernard Đurić) i Đuro (Domagoj Janković), radnici koji prave komponente za kineske mobilne telefone, i koji odlučuju da otmu i ubiju korporativnog glavešinu, kao vid političke poruke, vapaja za društvenom akcijom i rušenjem sistema brutalne eksploatacije. Likovi Eda i Đura zaista pucaju od autentičnosti, iz njih se u obilju izlivaju životni sokovi, fizička sirovost, ali i britkost uma, poznavanje političke filozofije, u neobičnoj smesi sa prekomernim korišćenjem psovki. To neprestano i sočno psovanje se može tumačiti kao jedno od sredstava oslobađanja psiholoških pritisaka, kao vid katarze, sa komičkim efektom. A snaga katarze je naročito intenzivna, imajući u vidu bolnu savremenost pitanja koja oni postavljaju, koja nas sve tište u poslednjim godinama – od gubitaka poslova i rasta nezaposlenosti, preko tehnološke kontrole i (skrivenog) značenja vakcine protiv kovida, do teza o čipovanju i niza drugih ideja koje preplavljuju naše medijsko okruženje.
Tok radnje nas je podsetio na tekst i predstavu „Gagarinov put“, igranu u Bitef teatru (2007), prema nagrađivanom tekstu škotskog pisca Gregorija Berka, koji je u vreme nastajanja, na početku ovog veka, bio reprezentativan predstavnik drame “novog brutalizma”. Taj komad, kao i ova Šeparovićeva digitalna predstava, otvaraju i temu odnosa između teorije i prakse, odnosno salonskog filozofiranja o mogućnostima promene, i opipljive političke akcije. Oslanjajući se na ideje Marksa, Nečajeva i Bakunjina, ovi beskompromisni revolucionari stavljaju tačku na osušenu intelektualnu propagandu, možda potvrđujući tezu da smo zaista došli na kraj jednog sveta.
Ana Tasić
Tekst je objavljen u Politici 7. avgusta 2022. godine