Francuski pisac, filmski scenarista i reditelj Erik Vijar, nesuđeni gost Trga pjesnika u Budvi, za “Vijesti”
Erik Vijar, francuski pisac, filmski scenarista i reditelj, rođen je u Lionu 1968. Živi u Francuskoj. Kao pisac, prvo priznanje dobio je 2010. za epski roman “Konkistadori”. Za svako naredno objavljeno djelo, među kojima se ističu “Tuga zemlje: Priča o Bafalo Bilu Kodiju” i “14. jul”, dobijao je književne nagrade, da bi mu 2017. bila dodijeljena ona najprestižnija nagrada “Gonkur” za knjigu “Dnevni red” (Akademska knjiga, 2018). U najužem izboru za “Bukera” našla se knjiga “Rat siromašnih” (Akademska knjiga, 2022). Ovog ljeta, večeras u 21 čas, Vijar je trebalo da otvori književni program 39. festivala Grad teatar na Trgu pjesnika. Međutim, kako je juče saopštila pres služba Grada teatra, Vijarovo gostovanje otkazuje se zbog akutnih zdravstvenih razloga autora. Književnim programo festivala “Grad teatar” nastavlja se 6. jula, od 21 čas, dodjelom nagrade “Stefan M. Ljubiša” za 2024/2025. Vladislavu Bajcu, piscu i izdavaču.
Kakav dijalog očekujete sa publikom u Budvi i šta Vas zanima kod čitalaca sa ovih prostora?
Kao i mnogi pisci, svijet upoznajem uglavnom kroz knjige. Tokom prethodnog boravka na Balkanu, u Novom Sadu, moja izdavačica me upoznala sa Aleksandrom Tišmom. Odmah sam pročitao “Upotrebu čoveka”, i čitajući Tišminu tjeskobnu i vijugavu prozu, osjetio sam nešto što sam prethodno doživio u Srbiji – ne samo kroz susrete sa ljudima, već i kroz zgrade, ulice, svakodnevni život. Atmosfera sjećanja u njegovim knjigama – likovi koji iznenada nestaju pa se ponovo pojavljuju, narativna nestabilnost koja upravlja njegovim velikim romanima, uz jedan osmijeh, ironiju, zajedljivu i uznemirujuću lucidnost – sve to mi se učinilo kao suptilan i dirljiv način da se ispriča jedna iscjepkana, bolna istorija. Možda se nadam da ću nešto slično otkriti i u Crnoj Gori.
Vaši romani pokušavaju da prevaziđu granicu između fikcije i istorije. Da li se osjećate više kao pisac, hroničar ili angažovani intelektualac?
U pravu ste, uvijek je teško razgraničiti fikciju i istoriju, kao da književnost treba da bude nevina u odnosu na stvarnost. Kada u “Tugi zemlje” pišem o nastanku masovne zabave u SAD, što je nerazdvojivo od masakra nad posljednjim Indijancima, ne pišem samo o prošlosti, jer je ta zabava i danas prisutna. Često ono što nazivamo fikcijom iznenada bude zahvaćeno stvarnošću. Juče sam, recimo, gledao isječak iz filma “Div” Džordža Stivensa. Poslije žestoke svađe s mladim čovjekom kojeg glumi Džejms Din, jedan stariji zemljoposjednik izgovara rečenicu: “Trebalo je da ga ubijemo ranije, sad je prebogat”. Jedna filmska replika može sadržati više istine nego brojni traktati političkih nauka.
Kako birate tačku iz koje posmatrate istorijski događaj? Kako razlikujete istorijsku istinu od književne istine?
Svaka istina se otkriva u susretu različitih istraživanja i subjektivnosti koja ih tumači. Književnost je jedno od imena te subjektivnosti. Kada Balzak nemilosrdno opisuje francusko društvo, on postaje njegov pisar – to je ono što zovemo “tačka gledišta”. Jezik je sredstvo razumijevanja.
Poetika je onaj trenutak kad se okrećemo samom jeziku da pronađemo smisao, da tražimo odgovor u sebi kad ga spolja nema. I romanopisac prolazi kroz isti proces. Dok piše, ne koristi samo ono što zna, već mora u sebi pronaći odgovor, neprekidno donositi odluke – birati ritam, riječi, dakle – smisao. Zato je suprotstavljanje književnosti i stvarnosti, pisanja i angažmana – djetinjasto. Sam čin pisanja je čin zauzimanja stava. Najintimniji pokret pisanja je ujedno i najsubjektivniji, najličniji. To nas u najvećoj mjeri angažuje. Stil je neizbrisiv trag naših odluka.
U “Dnevnom redu” prikazujete kako se velika istorija odvija u tihim, gotovo trivijalnim gestovima moćnika. Šta nas savremeni svijet može naučiti iz te tišine?
Uzmimo Trampa, čije se ponašanje često opisuje kao vulgarno, kao maniri parvenija, čovjeka bez kontrole. Komentatori mu se rugaju zbog nedosljednosti, hvalisavosti, karikaturalnosti. Ali to nas zasljepljuje i propuštamo ono ključno. Meni je značajno to što on govori bez pripreme, bez truda, bez razmišljanja. Ta gruba i upadljiva retorika, njegove ekscentričnosti i nepristojnosti, zlonamjerne izjave, neznanje – sve to nije samo zavodljivost prema biračima, to je savremeni izraz koncentracije moći. Tramp čak ni ne piše govore – on jednostavno brblja. Ali upravo ta “sloboda” govora, bez filtera, predstavlja zabrinjavajuću pobjedu. Biti na vlasti i reći sve što vam padne na pamet, bez obzira na norme, zakone, stručnost – to je krajnji san moći. Kao da kapitalizam želi da pretvori Ovalni kabinet u pozorišnu scenu, a Bijelu kuću u neprekidni TV program.
Da li savremeni svijet prepoznaje te “tihe trenutke” kao znakove buduće katastrofe?
Kod Trampa se ne radi o tišini, već o stalnoj buci, o zveketu. Ali upravo ta stalna buka nas uspavljuje, pa joj ne pridajemo značaj – shvatamo je kao ličnu crtu Trampa ili opšte političko pogoršanje. Kad sam pisao “Tugu zemlje”, o Bafalo Bilu, prvom impresariju spektakla, nisam imao problem manjka informacija, već suviška – plakata, reklama, arhiva bez značaja. To je jedna od definicija katastrofe: sve je pred našim očima, stalno, svuda – nepravde, autoritarizam – ali mi biramo da tražimo druge uzroke: etničke, vjerske.
Da li mislite da književnost ima moć da razotkrije savremene forme manipulacije i skrivene strukture moći?
Svi znaju za Kafkin “Zamak”- geometar stiže u selo i pokušava da sazna nešto o zamku, ali nikada ne uspijeva da uđe, niti da nešto zaista sazna. Mjesto moći ostaje nedostupno. U “Dnevnom redu” sam, zahvaljujući arhivama Nirnberškog procesa, rekonstruisao tajni sastanak iz februara 1933. između njemačke industrijske elite i Hitlera. Pošto su nacisti izgubili rat, kancelarije i vile moćnika su detaljno pretresene – prvi put je bilo moguće rekonstruisati unutrašnjost jedne takve važne tajne sjednice. U mnogo manje dramatičnom kontekstu, Janis Varufakis nam je opisao sastanke Evrogrupe tokom grčke krize – bez zapisnika, autoritarni stavovi ministara prema njemu, nepoštovanje volje grčkog naroda. Ali ponekad nam ni dokumenti nisu potrebni. Orvel je u “1984” potpuno ignorisao arhive, ali je dao jedan od najpreciznijih i najsurovijih prikaza moći. Književnost ne mora da traži dozvolu da uđe u zamak.
Kako čitate savremenu francusku i evropsku književnost? Poznajete li dobro književnost ovih krajeva?
Svaka književnost ima svoju istoriju i osobenosti, ali u suštini – književnost je univerzalna, bez granica. Balzak, Tolstoj, Herman Melvil, Danilo Kiš – svi su oni pisci. Njihova djela su otrgnuta iz ruku moćnika i upisana u istoriju. Nisu pisali za uzak krug znalaca, kao nekada pravoslavni monasi ili dvorski pjesnici. Ivo Andrić piše za sve ljude.
Vaši romani su duboko politički i poetski, a kratki. U čemu je, po Vama, moć sažetosti?
Danas, kada se od nas očekuje iscrpna analiza uzroka prije nego što iznesemo i najmanje mišljenje – što samo odlaže trenutak odluke – sažetost može biti izraz izbora. Pisanje je niz malih, munjevitih odluka: zauzimanje stava, rizik, lutanje. Uvijek pišemo naslijepo. A upravo ta brzina, taj dah, može nas dovesti do otkrića. Uzmimo Gogoljev ritam u “Mrtvim dušama”, to kolebanje, lepršavu ironiju kojom sve postaje nestabilno, sve društvene hijerarhije bivaju samljevene. U tom ritmu čujem zvižduk istine.
Postoji li istorijski period koji Vas i dalje izaziva, a još ga niste obradili?
Dva velika pokreta su oblikovala savremeni svijet: industrijska revolucija i Francuska revolucija. Ono što se danas dešava u Silikonskoj dolini jeste nastavak industrijske revolucije, koja širi novi oblik dominacije i zamišlja sebe kao pobjednicu. S druge strane, kad srpski studenti protestuju, oni vraćaju pitanje slobode naroda na dnevni red. Od knjige do knjige pokušavam da proniknem u tajnu te ogromne bijele ajkule koja nas prijeti progutati – koncentracije moći i bogatstva.
Hoćemo li ostati nepomični kao mali olovni vojnici, očiju prikovanih za vrata, kao da vječno živimo u bajci? Ili ćemo iznenada odlučiti da razvalimo vrata i svi zajedno uđemo u zamak?
Dva velika pokreta su oblikovala savremeni svijet: industrijska revolucija i Francuska revolucija. Ono što se danas dešava u Silikonskoj dolini jeste nastavak industrijske revolucije, koja širi novi oblik dominacije i zamišlja sebe kao pobjednicu. S druge strane, kad srpski studenti protestuju, oni vraćaju pitanje slobode naroda na dnevni red. Od knjige do knjige pokušavam da proniknem u tajnu te ogromne bijele ajkule koja nas prijeti progutati – koncentracije moći i bogatstva
Tramp čak ni ne piše govore – on jednostavno brblja. Ali upravo ta “sloboda” govora, bez filtera, predstavlja zabrinjavajuću pobjedu. Biti na vlasti i reći sve što vam padne na pamet, bez obzira na norme, zakone, stručnost – to je krajnji san moći. Kao da kapitalizam želi da pretvori Ovalni kabinet u pozorišnu scenu, a Bijelu kuću u neprekidni TV program
4.07.-vijesti.me