Veljko Mićunović je jedan od najistaknutijih crnogorskih reditelja svoje generacije, prepoznatljiv po energičnom pristupu klasicima i savremenim komadima, bogatom festivalskom iskustvu i višestrukim nagradama. Njegov angažman na regionalnoj teatarskoj sceni čini ga važnim glasom pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori i regionu. Režirao je brojne značajne predstave u regionu i sarađivao s vodećim teatarskim scenama kao što su Jugoslovensko dramsko, Crnogorsko narodno pozorište, Beogradsko dramsko, Narodno pozorište Beograd, Slovensko narodno gledališče Maribor.
Ovog ljeta, u okviru dramskog programa 39. festivala “Grad teatra”, publika će biti u prilici da odgleda predstavu “Očevi i oci” u njegovoj režiji, u amfiteatru manastira Stanjevići 3. i 4. jula sa početkom u 21 čas.
Adaptacija čuvenog romana Slobodana Selenića nastala je u produkciji Narodnog pozorišta Beograd. Dramatizaciju potpisuje Kata Đarmati, scenografiju Zorana Petrov, kostimografiju Marija Marković Milojev. Kompozitorka je Nevena Glušica, scenski govor je radila dr Ljiljana Mrkić Popović.
U predstavi igraju: Miloš Đorđević, Nikola Rakočević, Aleksandar Vučković, Vanja Ejdus, Vanja Milačić, Sena Đorović, Iva Milanović, Nikola Ristanovski.
“Naši očevi i oci – naše nasljeđe duhovno, intelektualno, ideološko. ono sa čim neminovno živimo do danas. Ili smo prisiljeni da živimo. U nemogućnosti otklona, zarad neprestanog iskopavanja i prekopavanja istorije, očevi i oci, obitavaju oko nas neprestano – podsjećaju, progone, nadziru i opominju. Iz krhotina sjećanja Stevana Medakovića gledaju nas, naše raspolućenosti, ugrožene intime, porodični raskoli i otuđivanja. Ukazuje se i jedno suštinsko nerazumijevanje različitosti, pa bilo ono na nivou bazičnog po nacionalnosti ili po pitanju puko ideološkog. Dok se, ujedno, ispostavljaju očiglednima naši unutrašnji egzili, bolne zarobljenosti i osjećanje krivice koje teglimo do dana današnjeg”, zapisao je reditelj Veljko Mićunović koji o svemu više govori u intervjuu za “Vijesti”.
Šta je za Vas bilo presudno da se odlučite da radite pozorišnu adaptaciju romana “Očevi i oci” Slobodana Selenića?
Roman “Očevi i oci” nosi u sebi jedno goruće pitanje: kako se prenosi identitet kroz generacije, i šta ostaje od čovjeka kada se istorija preko njega prelomi. Presudno mi je bilo to što Selenić ne piše o prošlosti kao o muzeju, već kao o živom organizmu koji i dalje kuca u nama, htjeli mi to ili ne. Imao sam osjećaj da je ovo roman koji ne govori samo o Srbiji s kraja 19. i početka 20. vijeka, nego o svakom društvu koje pokušava da bude moderno, a da zapravo ne zna šta da radi sa svojim temeljima i svojim nasljeđem. Da je to društvo unezvjereno i nesnađeno. To je i lična tema, jer pitanje – ko su naši očevi, đedovi, šta su nam ostavili u amanet, a ko smo mi kao njihova djeca i da li smo ih iznevjerili – ne prestaje da me proganja.
Kako ste pristupili adaptaciji ovog slojevitog romana? Koje ste motive željeli posebno da istaknete u scenskom čitanju?
Pristup je bio dvostruk: s jedne strane, želio sam da sačuvam Selenićevu kompleksnost, s druge strane, znao sam da pozorište traži učitavanje, nove vizure, savremeni kontekst i emocionalnu nužnost. Zadržali smo narativnu liniju kroz unutrašnji pogled glavnog junaka Stevana Medakovića, ali smo ga postavili u stalni dijalog sa svojim najbližima, živima i mrtvima. Poželio sam da napravim tu razliku u odnosu na roman i spojim sve te likove da gledaju i svjedoče sudbinama njihovih predaka i potomaka. Možda je to jedna od ključnih stvari koja tu predstavu čini potresnom, jer u svakome od nas se otvara prostor lične identifikacije.
Koliko je važno baviti se tekstovima iz književne tradicije danas, u društvu koje često nema vremena za refleksiju o prošlosti?
Upravo zato je važno. Tradicija nije samo nostalgični materijal, to je arhiva naših nesporazuma. Bez refleksije o prošlosti, današnji društveni diskurs postaje plitak, reaktivan i bez kontinuiteta. Meni je važno da se bavimo tradicijom kao prostorom borbe, a ne dogme. Ne mislim da se moramo slagati sa klasicima, ali je važno da ih slušamo, ne zbog njih, nego zbog nas. U tom smislu, “Očevi i oci” su za mene bili idealan roman da se pokaže koliko su naše savremene dileme zapravo stare. Naši nezavršeni poslovi koje neprestano kroz istoriju odlažemo u krvi.
Kakva je bila Vaša saradnja sa Nikolom Ristanovskim i ostatkom ansambla? Koliko su glumci doprinijeli formiranju konačne verzije predstave?
Nikola je jedan nesvakidašnji i važan zupčanik u ovoj predstavi, neka vrsta deserta. Ali sve ono što mu prethodi je mnogo više od toga, jedna rovovska borba ansambla koji je bio više nego glumački tim, mogao bih ih nazvati i svojim saborcima. Beskrajno sam im zahvalan na povjerenju koje su mi dali u procesu pravljenja predstave, na tom putu koji je rezultirao nadrealnim rezultatom od gotovo pedeset nagrada na različitim festivalima.
Počeci Vaše karijere su vezani za “Grad teatar”, publika je prošle godine gledala Vašu predstavu “Švejk” koja je nagrađena ovacijama. Ove godine ste adaptirali predstavu “Očevi i oci” za igranje na otvorenom kako bi publika “Grada teatra” mogla da je pogleda. Šta za Vas znači festivalsko izvođenje na “Gradu teatru” u amfiteatru manastira Stanjevići i kako mu pristupate?
“Grad teatar” nije za mene samo festival, nego mjesto formativnog iskustva i odrastanja. Svako ambijentalno izvođenje nosi dodatnu odgovornost. Igrati “Očeve i oce” ispred manastira Stanjevići nije samo tehnički izazov, nego i sadržajni. Nadam se da će nam taj mir prijati i ispratiti meditativnu nit koju predstava već sama po sebi nosi. Uvijek u tim situacijama pokušavam da se prilagodim, da ambijent postane dio predstave. Vjerujem da će to igranje imati dodatni sloj značenja i da će publika to osjetiti.
Kao reditelj mlađe generacije, kako vidite današnju regionalnu pozorišnu publiku i šta mislite da joj najviše nedostaje u repertoarskom smislu?
Mislim da publika danas ima veliku potrebu za istinom. Ne nužno za “realizmom”, već za osjećajem da je pozorište mjesto susreta s nečim što se ne može lako potrošiti. Problem repertoara nije u temama, nego u hrabrosti da se one zaista postave do kraja. Nedostaje rizika. Nedostaje predstava koje ne žele da se svide, nego da se urežu. I mislim da publika to prepoznaje i sve više traži osjećaj da nije došla da joj se ugađa, nego da bude uzdrmana, pomjerena, možda i izazvana. Pozorište to može. I mora.
Koji su Vaši dalji umjetnički planovi? Da li razmišljate o novim dramatizacijama romana?
U ovom turbulentnom vremenu je sve dosta neizvjesno, ali ono što za sada znam je da me očekuju projekti u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, Narodnom pozorištu u Beogradu, Ateljeu 212…
2.07.-vijesti.me