Ideja “Grada teatra” je u osnovi veoma srodna ideji o gradovima kao prijestonicama kulture. Zato bi realizacija ovog projekta u Budvi po mom mišljenju istovremeno bila i povratak izvornom Gradu teatru
Festival “Grad teatar Budva” održan je proteklog jula i avgusta po 37. put i to pod motom “Snaga, hrabrost i glupost” što je citat iz teksta drame “Radovan III” Dušana Kovačevića, čija je premijera uz pohvalu i prisustvo pisca obilježila završnicu festivala. Održavanje ovog festivalskog izdanja zamalo je ugrozila finansijska neizvjesnost, a kada je to rješeno i festival otvoren, glavno obilježje je postalo puno gledalište iz noći u noć.
U srijedu 20. septembra Budva očekuje odgovor Evropske komisije o proglašenju prostora Budve, Tivta, Kotora i Herceg Novog za Evropsku prijestonicu kulture u 2028. godini. Tim povodom smo razgovarali sa direktoricom “Grada teatra” Milenom Lubardom Marojević.
Početkom jula je djelovalo da se cijela domaća javnost zabrinula da li ćete uspjeti da razriješite finansijsku situaciju i da li će festivala “Grad teatar Budva” ove godine uopšte biti.
– I mi koji tu radimo smo bili iskreno zabrinuti. Glavni finansijer ustanove i festivala je Opština Budva koja zbog trenutne političke situacije u gradu nije blagovremeno “prebacivala” ustanovi sredstva predviđena za program. Međutim, sve se zaista dobro završilo jer se ispostavilo da su svi važni akteri političkog života u državi pokazali interesovanje i aktivno se uključili, zahvaljujući čemu je festivalu prvo odobrena pomoć Vlade, a zatim omogućen i transfer novca iz gradskog budžeta. Zahvaljujući ovome, mogli smo ne samo da otvorimo festival već i da ga uspješno održimo kao i da isplaniramo dodatne međufestivalske programe.
Nalazite se na čelu Grada teatra nešto više od šest godina. Na šta ste najviše ponosni u tom periodu?
– Ja sam bukvalno odrastala uz ovaj festival. Često sam to poredila sa onim kada ljudi navijaju za neki sportski klub, pa se vremenom prilično i identifikuju sa njim. Imala sam sreću da ga od svojih tinejdžerskih godina pratim spolja i iznutra, i da tu iz godine u godinu konstantno saznajem i zaljubljujem se u umjetnost. Zbog toga me je oduvjek radovao svaki njegov uspjeh, iskorak, novootkriveni originalni autor, nagrada, ushićena publika, i istovremeno rastuživale krize i zastoji.
U prvih godinu ipo tog perioda poslovnog rukovođenja, uspjeli smo da izmirimo dugovanja ustanove od kojih su neka datirala još iz 2005. godine, pri čemu je ukupni dug bio procijenjen na nešto preko million eura. Paralelno sa tim se vratilo i povjerenje učesnika i publike, a poslije više decenija smo uspjeli staviti pod kontrolu i problem buke tokom izvođenja predstava i koncerata na otvorenom.
Drugi pravac u kom smo išli je međunarodna saradnja i umrežavanje. Mogu reći da onog trenutka kada je “Grad teatar” kao festival dobio poziv da pristupi evropskoj asocijaciji festivala EFA, što je do tog trenutka podrazumjevalo i potpunu finansijsku stabilnost kao i očuvan kvalitet programa koji je očigledan na međunarodnom nivou, da je to jedan od onih trenutaka kada čovjek možda može sebi da dozvoli da kaže da je ponosan.
Da li smatrate da se u Crnoj Gori dovoljno novca izdvaja za kulturu? Kakva je situacija u Budvi?
– Često smo svjedoci navođenja procenata ukupnih budžeta nekog grada ili države, ili iznosa koji govore o tome koliko se novca izdvaja za kulturu. Smatram da je potpuno jednako važno znati na šta se taj novac troši. Ako ne znamo prioritete i konkretne projekte u koje se ulaže, te brojke same za sebe ne govore nam puno.
Naravno da je od vitalne važnosti za razvoj jednog naroda ulaganje u kulturu, i da ti iznosi nikad nisu dovoljno veliki. Ali kultura i uz nju umjetnost, koja spadaju u oblasti koje nije moguće adekvatno iskazati brojkama, mogu kao takve nažalost postati podložne zloupotrebi ili makar nejasnoj raspodjeli.
Zato smatram da su nam neophodne strože stručne regulative i jasni kriterijumi koji će uticati na raspodjelu tog novca. Svi mi baratamo nekim statistikama, koliko programa, koliko dana, koliko objava u medijima, na mrežama, koliko pregleda… Ipak ne bismo smjeli dozvoliti da u svoj toj trci za brojkama izostane suština, da nam ne nastrada umjetnost sama.
Pisac Dušan Kovačević koji je ove godine gostovao na festivalu “Grad teatar” povodom premijere “Radovana III” je tom prilikom za Vijesti rekao kako je ovaj festival “odavno svojim značenjem i poštovanjem nadvisio uslove u kojima se igra”. Kako Vi na to gledate?
– Scene na moru, u zaleđu, u sred vreve, na tvrđavama – sve je to u osnovi “Grada teatra” i sve mu je to lagano oduzeto tokom godina zarad privatizacije većine prostora. Gradu teatru je prije svega neophodna jedna velika scena, kakva je nekada postojala na Citadeli.
Mi smo u konstantoj potrazi za scenama, pa smo djelimično utočište pronašli u manastiru Sv. Trojice u Stanjevićima zahvaljujući duhovnoj širini i gostoljubivosti tamošnjeg igumana Jefrema i ostalih monaha. Jedne godine smo uspjeli da osposobimo jednu divnu zaravan na rtu Zavala, ali su se i tu kasnije ispriječili neraščišćeni privatni interesi. Da ne pominjem razne druge lokacije u i oko grada gdje je sve festival “boravio”, uključujući amfiteatar na Svetom Stefanu za kojeg bismo voljeli da ponovo postane jedna od naših scena. Ali čak i tada, sve su to (osim Zavale) mali prostori.
Budvi je neophodna barem jedna velika scena, kakvu imaju svi festivalski gradovi. Kao što joj je neophodna pozorišna sala. Kao što joj je neophodna adekvatna zgrada za gradsku biblioteku koja je u Budvi najstarija ustanova kulture sa 155 godina trajanja. Privatni kapital polako je istisnuo kulturu. Projekat Evropske prijestonice kulture recimo mogao bi donijeti načine se ovi interesi pomire.
Budva ovih dana očekuje odgovor Evropske komisije o ishodu kandidature za Evropsku prijestonicu kulture. Koji bi po vašem mišljenju mogli biti najvažniji benefiti ukoliko se osvoji ova titula?
– Ideja “Grada teatra” je u osnovi veoma srodna ideji o gradovima kao prijestonicama kulture. Zato bi realizacija ovog projekta u Budvi po mom mišljenju istovremeno bila i povratak izvornom Gradu teatru. Građani Budve to imaju u svom kolektivnom pamćenju, barem oni koji su živjeli ovdje prije 30-40 godina.
Mnogo je razloga zbog kojih se nadam i navijam da Budva dobije ovaj status. Jedan od njih je što će nas to obavezati da razriješimo Gordijev čvor komunalnih problema u gradu koji se tiču i kulture. Recimo, važno je koje će se privredne djelatnosti obavljati u gradu neposredno uz prostore na kojima se izvode programi, a to je nešto za šta sam grad svake godine iznova izdaje dozvole. Neophodno je isključiti muziku, da ne govorim o živoj muzici iz lokala, u okruženju ovakvih prostora što u ovom trenutku takođe nije regulisano nekim aktorm uprkos našoj dugogodišnjoj borbi i svodi se na čin dobre volje vlasnika lokala.
Drugo, polažemo veliku nadu u to da će se novac koji se godišnjim budžetima bude opredijeljivao za period pripreme za 2028. godinu uložiti u neophodnu infrastukturu, u pozorišnu salu, u salu za koncerte, u opremanje brojnih prostora za scene na otvorenom. Gledamo u primjere drugih gradova koji imaju ovo iskustvo. Veliki broj komunalnih problema koji su inače opterećivali te sredine, veliki broj neadekvatnosti, se jednostavno morao riješiti na neki konstruktivan način.
Tako da na dobijanje titule EPK gledam prije svega kao na jedinstvenu mogućnost da popravimo u gradu sve ono što do sada već znamo da je problematično a čime nikako da se ozbiljno pozabavimo. Što se samih umjetničkih događaja u tiče, smatram da tu mora da postoji umjetničko tijelo koje bira i predlaže. Opet ne govorim o godini titule jer se tada to podrazumjeva, već tokom godina pripreme koja se finansira iz javnih budžeta.
U protivnom bi se moglo desiti da svako ko ima pristup budžetu, a to može biti neki laik, može da ostvaruje “dječačke snove” o trošku građana a u ime pripreme za glavnu godinu. Rekla sam već da smatram da je potpuno jednako važno znati na šta se novac troši kao i to koliko se odvaja. Ako ne znamo šta su prioriteti, koje su to oblasti, kakvi projekti, suve brojke su nijeme. Najskoriji primjer neke Evropske prestonice kulture kojeg analiziram je primjer antičkog grada Elefsine, čuvenog po tome što je tu rođen Eshil.
Međutim, u savremenoj istoriji to je grad industrijskih ruševina, ostataka brodova i olupina na dnu mora, dakle grad sa mnogo problema od nekih 25000 stanovnika. Međutim, nakon što je proglašen Evropskom prestonicom kulture za 2023. godinu, grad je vođen tako da on ove godine na preko 30 različitih lokacija prikazuje programe umjetnika među kojima su Saša Valc, Romeo Kastelući… sve do Nikite Milivojevića. Čitavim projektom rukovodi naravno stručni tim na čelu sa glumcem i rediteljem Mihailom Marmarinosom, i meni Elefsina djeluje zaista kao pravi primjer kada je riječ o sadržajima koji se prikazuju.
Koliko je teško pomiriti široku publiku i inovativne, ekstravagantne sadržaje? Koliko je po Vašem mišljenju važan i šta podrazumjeva marketing u kulturi i kako se najbolje dopire do publike?
– Živimo u ambijentu konzumerizma koji teži da nametne formu nauštrb sadržine. Naš posao je da sačuvamo kulturu poštovanja sadržaja, suštinu. To znači da se odgovorno barata činjenicama, da se ne može sve proglašavai senzacijom i inovacijom, genijalnim i velikim. A onda kada se i proglasi, to se mora potkrepiti nekim kvalifikovanim umjetničkim parametrima. U trci da se sve proglasi spektaklom nema ničeg spektakularnog, to je samo prečica do neukusa.
Nasuprot ovome, autentični doživljaji, oni koji najavljuju i mijenjaju trendove, jesu najvrijedniji proizvod kulture kada su događaji u pitanju. Kada bi njih nestalo, kad bi se u to prestalo ulagati, budućim generacijama bi ostala samo estrada. U nacionalnom programu razvoja kulture Crne Gore do 2027. godine postoji jedno poglavlje posvećeno publici, odnosno razvoju publike. Smatram da je edukovanje publike pravi put.
Šta radi “Grad teatar” tokom 10 mjeseci, odnosno između septembra i jula?
– Jedno je festival a drugo je javna ustanova “Grad teatar”. Ustanova teži da se bavi produkcijom izvan festivala, tokom cijele godine. Glavni “neprijatelj” u tome jeste nedostatak pozorišne sale, odnosno bilo kakve veće sale u kojoj bi se mogle prikazivati predstave i koncerti, na čemu ćemo nastaviti da insistiramo. Uprkos tome, već evo šest godina uspjevamo da između dva festivala organizujemo gostovanja vrijednih predstava u različitim prostorima, a najčešće u prostoru Spomen doma “Crvena komuna” u Petrovcu kojom raspolaže JU “Muzeji i galerije Budve”. Tako je bilo i biće i ove godine.
U najskorije vrijeme, pred nama je nastavak rada na projektu “Pozorište mogućnosti” (Enabled Theatre) kojeg uz pomoć programa Kreativna Evropa realizujemo u saradnji sa kolegama iz Sarajeva, Novog Sada i Zagreba i koji će rezultirati predstavom u režiji Harisa Pašovića, koja treba da bude premijerno izvedena na idućem, 38. festivalu. Ovog ljeta nam je od strane Evropske komisije prihvaćen još jedan projekat iz programa kreativna Evropa, “Sexual Stages” na kojem ćemo ubrzo početi da radimo sa kolegama iz Zenice, Brage i Monpeljea.
Zatim nas čeka rad na predstavi posvećenoj životu i djelu znamenitog Budvanina Antuna Kojovića pod naslovom “Nadpop Kojović” za koju je napisala tekst i koju će režirati Vida Ognjenović. 30. septembra nas čeka Somborska premijera ovogodišnje produkcije “Radovana III” u režiji Vita Taufera. U međuvremenu, svi zajedno čekamo vijesti iz Brisela…
16.09.-Vijesti