Gostovanjem pisca i univerzitetskog profesora Mihajla Pantića na Trgu pjesnika u Budvi nastavljen je književni program 37. „Grada teatra“. Svoje autorsko veče posvetio je preminulom kolegi i prijatelju Davidu Albahariju.
Autor je sebe nazvao veteranom Trga pjesnika.
– Ja sam ovdje prije više od 30 godina, kao mlad književni kritičar, bio jedan od članova žirija za dodjelu nagrade „Stjepan Mitrov Ljubiša“, koja je u međuvremenu stekla odgovarajuću reputaciju. Poslije sam u nekoliko navrata ovdje imao i svoja čitanja – rekao je Pantić.
On je objasnio da književnost ima samo dvije velike teme, da je jedna ljubav, a druga smrt.
– Došavši na ovaj svijet, niko nam ne usađuje tu nihilističku misao da život nema nikakvog smisla. Mi smo živjeći dužni da sami do tog smisla dođemo, a najbolji način do kog je čovjek kao živo biće došao u svim slojevima i svemu onome što nas oblikuje, ljubav se pojavljuje kao neka vrsta spasonosnog rješenja. Ne kaže se bez razloga u Svetoj knjizi da ljubav sve prevashodi. Kad ne bih pripovijedao o ljubavi, ja ne bih imao o čemu da pripovijedam. Zamislite da neko sada na nekom mega-giga kosmičkom kompjuteru pritisne dugme „delete“ na tastaturi svjetske književnosti i da odatle izbriše riječ ljubav, šta bi ostalo od književnosti? Svaki pisac je na neki način i u nekom trenutku dužan da se izjasni o ljubavi – kazao je Pantić.
Kriza identiteta je, možda, i ključno pitanje cjelokupne književnosti 20. vijeka, istakao je Pantić.
– To osjećanje, ta himera i potreba, ta iluzija da ćemo neki život sresti negdje drugdje kada odemo negdje tamo gdje nismo. Međutim, kada odemo tamo gdje nismo, onda se sjetimo da smo to, ipak, mi. Jedan moj stariji poznanik mi je ispričao da su ga pitali što više ne putuje, a on im je odgovorio da je tu gdje god da ode. „Gdje god odem, došao sam. Uvijek sam u pitanju ja.“ Taj osjećaj promjene osjećanja koji svi imamo dok putujemo negdje. Zašto mislite da turistički aranžmani obično traju sedam dana? Zato što poslije sedam dana počinjete da primjećujete svakodnevicu mjesta u koje ste došli. Čudesa polako izlaze iz vidokruga vaše pažnje, odjednom gledate neke obične stvari, ljude koji su slični vama, počinjete da gubite tu čaroliju pripovijedanja. Mnoge moje kolege i ja smo tokom devedesetih godina razmišljali da odemo odavde, neki su i pošli. Ali, vratio bih se toj ljudskoj prirodi i činjenici da u sebi gradimo iluziju da ćemo na drugom mjestu biti neki drugi, ali to je samo iluzija. Uvijek ćemo biti ono što jesmo, kazao je Pantić.
Tokom večeri Pantić je pročitao nekoliko svojih priča, ali i jednu kratku priču Davida Albaharija. Moderator večeri bio je Gojko Božović.
5.08. – Pobjeda