Festival “Grad teatar” u Budvi, jedan od najznačajnijih i najuglednijih regionalnih festivala, otvoren je sinoć na sceni između crkava stajaćim ovacijama za predstavu Borisa Liješevića “Moje pozorište”.
Pre toga upriličena je svečana ceremonija otvaranja festivala, koji se ove godine održava pod motom „Istina mora na sunce“.
Nakon nastupa budvanskog gradskog hora, dobrodošlicu prisutnima poželela je direktorka JU Grad teatar, Milena Lubarda Marojević, rekavši da počinje još jedan festival koji treba da uvuče i angažuje publiku i ponudi joj doživljaj koji će dugo pamtiti, a svim ljudima koji se za to vreme ili upravo zbog festivala zateknu u Budvi, ostavi trag i želju da se u nju vrate.
Prisutnima se obratio i predsednik Opštine Budva, Nikola Jovanović, a Festival je zvanično otvorio glumac Vojin Ćetković, koji je otkrio da je upravo na ovom festivalu prvi put nastupio kao profesionalni glumac.
– Ovaj festival nije tu samo da vas zabavi, da poboljša ugled i turistički potencijal Budve. On je tu da stvara novu, dobru publiku. Tu je da svojim kvalitetom isprovocira neke klince odavde da postanu budućnost našeg teatra. Znam troje mladih ljudi, dvoje glumaca i jednog teatrologa koje je baš ovaj festival isprovocirao da budu to što jesu. I to nije malo za našu malu Budvu. Želim da nam festival dugo živi – rekao je Ćetković, nakon čega je usledilo igranje predstave Ateljea 212 “Moje pozorište”, u režiji Borisa Liješevića.
Nakon više uspešnih saradnji koje je Atelje 212 ostvario sa rediteljem Borisom Liješevićem, a u duhu nekih njegovih ranijih zapaženih predstava, “Moje pozorište” vraća se ličnim temama. Ovaj autorski projekat donosi ispoviest umetnika koji preispituje sopstvenu poziciju u teatru. Predstava počinje pitanjem: Ko sam ja? Šta te sprečava da budeš svoj, da se izraziš? Glavni junak je sam autor, koji postaje i scena i sadržaj. Kroz sopstvena iskustva i sećanja, plete fragmentarni narativ autofikcije. Predstava razmatra pozorište kao lično iskustvo i prostor pripadanja, koji se u toku igre pretvara iz “mog” u “naše” pozorište — jer lična priča postaje univerzalna. „Svi tumaramo u mraku i tragamo za sobom, čekajući da nas neko prepozna“ – kaže Liješević u predstavi. Predstava je istovremeno intimna i meta-teatarska, u kojoj se kroz autobiografski narativ i minimalističku formu preispituju identitet, sećanja, umetnička istina i porodični odnosi.
2.07.-blic.rs