Tirana, Albanija
Dario Fo
Johan Padan i otkriće Amerika
(Johan Padan and the Discovery of the Americas)
Režija: Milto Kutali
Scenografija: Beko Nanaj
Muzika: Albana Petrela
Igra: Arben Derhemi
Prisiljen da se pridruži posadi Kristofera Kolumba na njegovom četvrtom i poslednjim putovanju Amerikom, Johan biva očaran ljubaznim i velikodušnim domorodačkim narodima tog prostora – čak i kanibalima. Ova naklonost je usklađena sa njegovim istinskim gnušanjem zbog krvničkog ponašanja njegove hrišćanske “braće“. Na kraju, nakon mnogo dogodovština, postao je vođa velikog plemena domorodaca, podučavajući ih svojoj verziji hrišćanske doktrine, ali i tome kako da naprave vatromet i ukrote divljeg ždrepca.
Johan je bezobzirni lakrdijaš; njegov humor je uvijek prost, ali i srdačan i vedar, sirov u svakom smislu riječi. Tako je on beskrajno fasciniran golotinjom domorodaca, posebno žena, njihovim otkrivenim i slobodnim grudima i zadnjicama. Pa ipak, postoji nešto profinjeno u nastupu izvođača, u njegovom šepurenju, skakutanju po pozornici, koje uvijek ukazuje na Johanovu osjetljivost i suštinsku dobrotu.
Priča o Johanu i njegovom plemenu uvedena je u prolog kao primjer vrste improvizovane priče popularne u sjevernoj Italiji, ali je takođe i parodija inspirisana legendom o svešteniku Jovanu i njegovom čudesnom kraljevstvu na Orijentu, punom čudovišta, čuda i bogatstava – zemaljskom raju.
***
Johan Padan je jedan Harlekin poslat protiv svoje volje iz Bergama u Indiju, na Kolumbovom brodu. Uporno zasmijavajući ljude, on uspijeva da okrene svijet naopačke. I umjesto da ga prožderu kanibali, on njih uči kako da pripitome konja i kako da koriste barut. Na taj način oni će sami moći da “otkriju” Ameriku, uprkos konkvistadorima.
Ovo djelo je pravo slavljenje jezika i pozorišta, u kom je Dario Fo još razuzdaniji, komičniji, potvrđujući se kao pravi vizionar.
Ovu monodramu je izvodio sam Dario Fo.
Dario Fo je u Milanu počeo da radi kao radijski komičar i kabaretista, izvodeći u prvoj polovini 1950-ih vlastita autorska djela (Prst u oko, Zdravi za ludnicu). Godine 1954. ženi se glumicom i aktivistkinjom Frankom Rame, s kojom je u braku do njene smrti 2013. Od 1958. zajedno priređuju političke satire. Šezdesetih stiču široku popularnost komičnim skečevima u televizijskoj emisiji Canzonissima.
Krajem šezdesetih Fo odlazi iz pozorišnih institucija i sa suprugom pokreće grupu pučkog teatra, sedamdesetih godina osniva pozorišnu komunu u kojoj provodi projekt agitacijskog teatra, a osamdesetih i devedesetih je umjereniji, posvećen liberalnim idejama.
Bio je prvak političke satire, farse i subverzivnog humora. Progovara iz nekonformističke pozicije, kritikuje politički i crkveni sistem i često je u sukobu s vlastima, policijom, cenzorima i medijima. Njegova djela karakteriše „apsurdna mješavina lokalnih dijalekata, latinskih fraza i književnih citata, isporučenih u kombinaciji smijeha i ozbiljnosti„.
Izvršio je velik uticaj na italijansku umjetnost, pozorište i televiziju druge polovine 20. vijeka, i bio prvi pozorišni djelatnik kojem je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost (1997. godine).
- septembar 2019. u 20č.
Santa Marija, Stari grad Budva