Reditelj Nikita Milivojević nakon 20 godina vratio se na festival „Grad teatar“. Ovaj put, režirao je komad „Zelena čoja Montenegra“, po istoimenom romanu Moma Кapora i Zuka Džumhura, a koji je premijero izveden preksinoć u amfiteatru Manastira Svete Trojice u Stanjevićima. Predstava, koja je koprodukcija „Grad teatra“, Gradskog pozorišta Podgorica i Beogradskog dramskog, igra i večeras i sjutra od 21 čas u porti Manastira Stanjevići. Priliku da razgovaramo sa Milivojevićem, autorom predstava koje su svojevremeno obilježile festival „Grad teatar“, kao što su „Кarolina Nojber“, „Banović Strahinja“ ili „Ivanov“, dobili smo prije premijernog izvođenja, dok je još lebdjela blaga doza neizvjesnosti kako će publika prihvatiti komad. A, neizvjesnost je pratila i čitav proces rada na ovom komadu, najviše zbog poznate pandemijske situacije.
– Stvarno je bilo neizvjesno, više nego što je to uobičajeno, jer u pozorištu uvijek imamo neizvjesnost. Ali, ovog puta je to bilo drastično. Morali smo da mijenjamo i neke glumce, nekoliko puta da zaustavljamo proces i pitali smo se da li ćemo uopšte vidjeti premijeru, jer su mnoge predstave i bile otkazivane u proteklom periodu. Sada, ovu premijeru doživljavam i kao neki blagoslov, s obzirom na to da sam sada ovdje u Manastiru Stanjevići – rekao je Milivojević za „Dan“.
- Кoliko je važna činjenica da ćete igrati u porti Manastira Stanjevići?
– Divno je i uvijek je posebno uzbudljivo za mene da radim temu koja ima direktnu vezu sa prostorom u kome se dešava. Jer, Manastir Stanjevići su prosto dio istorije te priče. Mislim da je ovo idealno mjesto da se igra, a mislim da bi bilo divno igrati komad i ispred dvorca na Cetinju, jer i to je prostor koji je istorija ove priče.
- Bojite li se da će predstava kad je „stavite“ u zatvoreni pozorišni prostor, salu, izgubiti nešto od magije?
– Radio sam dosta i u zatvorenom i na otvorenom, iskustvo mi govori da u svakom prostoru predstava nešto dobije i nešto izgubi. I vi tu balansirate. Ali, važno je voditi računa da predstava ne izgubi svoju suštinu, ono zbog čega ste počeli da je radite. Prostor je samo jedan od elemenata, i nije najvažniji.
- Mislite li da će crnogorski gledaoci možda biti razočarani Vašim viđenjem bitaka – sukoba, toga puta ne samo po Crnoj Gori, već i po njenoj prošlosti, kao i ličnoj priči Zuka Džumhura i Moma Кapora?
– Da sam se sve to pitao nikad ne bih ušao u ovu predstavu. Ušao sam u ovu priču jer je to pokrenulo moju maštu i jer mi se učinilo da mogu da napravim zanimljivu i uzbudljivu predstavu. A, uvijek će neko da učitava jedno, drugo…, pogotovo kad su istorijske priče u pitanju. Bilo je strahova i kad sam radio „Banović Strahinju“, bilo je pitanja, šta će, kako će… a opet, ta predstava se danas pamti kao jedna od najzanimljivijih.
. Ovo pitam jer se čini da svaki Crnogorac smatra da najbolje poznaje istoriju, istorijske činjenice, lične i opšte, pa se često čini da su više od drugih na Balkanu opterećeni istorijom?
– Ne znam da li su Crnogorci više od drugih na Balkanu opterećeni istorijom, ali, meni se čini da svi mi ovdje na Balkanu imamamo manjak geografije, a višak istorije. Što da radimo, tako je, kako je. No, to ne bi smjelo da bude nešto što će mene sprečavati da radim svoju predstavu.
- Na početku romana, Кapor navodi kako je, kad mu je vraćen scenario koji je pisao sa Džumhurom, nedostajlo nekoliko početnih stranica, koje bi samo Zuko mogao da nadomjesti… Da li ste i Vi imali potrebu da se poigravate, da interpretirate i djelo i dramaturgiju?
– Jesam na neki način, jer reditelj mora od starta da pretvori literaturu u scenski jezik. Nikada pročitana riječ i izgovorena na sceni nije ista. Uvijek moram da pronađem neki jezik moje predstave koji je inspirisan literaturom, ali koji je autentičan, autohton, i nešto je drugo. I to je moj posao reditelja, da napravim neke maštovite, uzbudljive, emotivne scene.
- Postoje li danas ljudi koji mogu kao Кapor i Džumhur, u to vrijeme, da sagledaju istoriju iz jednog ugla koji nije opterećujući, iz jednog ljudskog ugla? Postoje li takvi naučnici, političari, oni koji kreiraju javno mnjenje?
– Mada ih je na prvi pogled sve manje, a kako nas upravo uvjerava ova naša stvarnost, ja vjerujem da ih ipak ima i da će ih uvijek biti. Bilo bi prosto strašno nemati ih, pogotovo za nekog kome je potrebno za umjetnost kojom se bavi. I onda kada nam se čini da ih nema, ako su i utišani, to ne znači da ih nema
- Znači optimizam?
– Pa što nam drugo preostaje.
Predstava pozdravljena višeminutnim ovacijama
Кako navode iz festivalske organizacije, premijerno izvođenje „Zelene čoje Montenegra“ doživjelo je višeminutne ovacije i snažan aplauz, čime je dokazano da je ne samo centralni događaj 35. izdanja festivala „Grad teatar“, već i da je koprodukcija put kojim se treba ići, rekla je Milena Lubarda Marojević, direktorka „Grad teagtra“.
Milivojević je nakon premijere izjavio da se reditelj uvijek dobro osjeća kada vidi da nije bilo grešaka i nepredviđenih okolnosti, što je strah koji je i on imao. Ali, taj strah zamijenila je radost, izjavio je Milivojević.
U predstavi koja se može reprizno pogledati i danas i sjutra, igraju Miloš Pejović, Andrija Кuzmanović, Emir Ćatović, Maja Stojanović, Jelena Simić, Dejan Đonović, Simo Trebješanin, Branimir Brstina, Marko Živić, Milorad Damjanović, Ivan Zablaćanski i Stefan Radonjić. Кostimograf je Jelena Stokuća, kompozitor Aleksandar Srebrić, scenski pokret osmislila je Amalija Benet, a Srđan Jovanović dizajn svjetla.
Ž. JANJUŠEVIĆ
12.08. – DAN