Džez pijanista, kompozitor, pjevač Uroš Perić s Big Band RTS-a održao je u budvi koncert „Tribute to Ray Charles“. Ovim koncertom počelo je 37. izdanje budvanskog festivala „Grad teatar“. Slovenački muzičar, srpskog porijekla, koji će naredne godine obilježiti jubilej – 20 godina na sceni, publici je predstavio i svoje kompozicije, kao i drugih džez autora. Ne krije da mu je u početku prijalo poređenje sa Rej Čarlsom, a sada sve manje, iako je jedan od rijetkih naših muzičara koji su u Americi dobili komplimente za izvođenje Čarlsove muzike, pa čak i od porodice legendarnog muzičara.
-Moram biti iskren, ja radim mnogo svojih stvari, puno snimam i imam veliki dijapazon kada govorimo o muzici. Imponuje, naravno, kada te neko uporedi sa najvećim genijem muzike, posebno zbog toga što dolazim sa ovih prostora. Nevjerovatno je da u Americi ne postoji neko poput mene. Ipak, ja želim da budem Uroš Perić i to je normalno. Mislim da se u svakoj vrsti umjetnosti, književnosti, slikarstvu i muzici inspirišemo prethodnicima. Malo ih u početku kopiramo, onda dodajemo sebe i tako sam ja radio sa Čarlsom. Poslednjih 10 godina ja ne mislim uopšte na njega ni kad sviram ni kad pjevam. To je ušlo u mene i to sam ja. – kaže Perić, u intervjuu za “Grad teatar”.
Na pitanje koji koncert I saradnju s kojim muzičarem smatra posebnim, Perić kaže da to nije jednostavan odgovor.
– To je stvarno teško pitanje. Ja ne radim koncerte zbog publike iako to nije popularno reći. Meni jeste potrebna publika, ali kada pjevam I sviram ja držim zatvorene oči i to radim da zadovoljim sebe muzički. Kada sam ja zadovoljan vjerovatno ta energija pređe I na publiku koja to osjeti. Sjećam se kada sam bio na samom početku da sam išao u inostranstvo gdje nije bilo puno publike, ali ja sam svirao koncert kao da je bilo 10 hiljada ljudi. Hoću reći da svaki koncert smatram posebnim. Imao sam sreću da u tih 19 godina rada sarađujem sa velikim zvijezdama džez muzike, kako kod nas, tako i u svijetu. Svaka saradnja je za mene bila jako važna I predstavljala mi je veliko zadovoljstvo.
On podsjeća da je radio sa Duškom Gojkovićem, Oliverom Dragojevićem, dodajući da je sjano bilo raditi sa I sa ljudima koji su bili dio tima Madone, Dajen Šur, Tonija Beneta, Frenka Sinatre, Las Vegas Big Benda, Big Band Rej Čarlsa…
– Ipak, sjećam se da mi je Big Band RTS na samom početku svoje karijere bio san. Ako si dobar u tom poslu, onda ostvariš jedan san I pređeš na drugi. Tako I treba da bude, teško je izdvojiti nešto od svega toga – dodaje Perić.
Muzičar kaže da su prije 20 godina, kada je počeo da koncertira u Sloveniji, na njegove koncerte dolazile osobe sa 60+. I svi džezeri koji su tada svirali u Sloveniji bili stariji ljudi. Zato je on u to vrijeme, kao mlad I energičan, bio neka vrsta senzacije, I vremenom je za džez pridobio I mlađu publiku. Ujedno, otvorio je vrata scene mladim džezerima.
– Džez je sofisticirana muzika I ima dvije vrste slušalaca. Imate ljude koji zaista to vole, a ima I onih koji misle da treba da vole džez jer imaju određeni status u društvu. Znate, toga ima svuda po svijetu. Doktori naprave neku konvenciju I dovedu umjetnike koji sviraju džez I oni ne znaju šta je to, ali znaju da to treba da slušaju kako bi potvrdili svoj status. S druge strane, imate I ljude koji zaista obožavaju džez I uvijek dođu da ga čuju. Postoje i treći. Takve najviše volim da pozovem na koncert. To su oni koji su oduševljeni tek kada čuju džez uživo, dok prije toga nikad ne bi ni pomislili na džez – dodaje Perić.
On kaže da je svaka muzika izraz vremena, pa tako I džez, koji je bio u punom sjaju nakon rata kada su svi ljudi počeli život iznova, kada su procvjetali ljubav I radost življenja.
– Te melodije su sve lijepe, a sada je konfuzno i grozno vrijeme. Zato sve što se stvara nema rep I glavu, ne samo u džezu već u muzici I filmovima. Postoje ljudi koji gaje tu vrstu umjetnosti. Svirao sam na ovom koncertu svoje tri kompozicije I ljudi su pomislili da je to možda nešto starije, nečije. Ja sam romantik, pišem ljubavne tekstove, stvaram lijepe harmonije. Neću da izmišljam nove stvari jer ne možemo više ništa novo ni da izmislimo. Sve je to već bilo zapisano, ali je lijepo da ti ostaneš stilski tamo gdje želiš da budeš. Ja se trudim da stilski budem u pravom džezu. Ja u inostranstvu ne sviram samo na džez festivalima, nije to težak džez jer postoji I takav, ali ja kao džezer ne volim da ga slušam jer ne mogu da dočekam da se završi pjesma. Najiskrenije mislim da je takav džez napravio lošu reklamu u svijetu. Radijski didžejevi su to puštali jer su smatrali da je neka fora i sad ljudi kad čuju džez pomisle “jao, to je pjesma od 10 minuta, ne mogu”. To nije tačno, ovo što smo svirali na otvaranju Grada teatra su pjesme od tri minuta, harmonije, lijepi tekstovi, pjesma ima svoj početak I svoj kraj. I publika je, kao što ste vidjeli, uživala – ističe Perić.
Naredne godine planira da svira u Sloveniji, Evropi, Americi, Australiji, da objavi svoju biografiju povodom 20 godina rada, a nada se da će održati još koji koncert s RTS-ovim Big Bendom.
9.07. – Dan