„Lorka je bio moj prvi izbor, ne samo zbog neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji, nego i stoga što je jedan od rijetkih autora koji je uspio prenijeti svoj pjesnički jezik u teatarske okvire, istovremeno se opirući tome da se povinuje zakonima tradicionalnog dramskog sklopa, sukoba, fabularnog razvoja i značenja. Sem toga, na prostorima naše nekadašnje zajedničke zemlje, Lorka je dugo zapostavljan na pozorišnim scenama“, zapisao je Igor Vuk Torbica u programu predstave „Krvave svadbe“, o razlozima zbog kojih je odlučio da režira ovo djelo. Priča o tragičnoj ljubavi sa njegovim rediteljskim potpisom, koja se u nekoliko večeri premijerno igra na Gradu teatru (posljednje izvođenje ovog ljeta zakazano je večeras na sceni Terase između crkava), pokazala se i kao kulturni događaj.
Tako se, zahvaljujući prvoj režiji jednog od najprovokativnijih reditelja u regionu na Gradu teatru, Lorka četvrti put našao na budvanskoj sceni – njegovo djelo prvi put smo gledali 1990, “Dom Bernarde Albe”, kao gostujuću koreografsku predstavu Dejana Pajevića, 1991. reditelj Rahim Burhan pokazao nam je “Krvave svadbe” svog Teatra Roma Pralipe iz Milhajma, a 1997. sa velikim uspjehom na scenu Citadele stigla je “Jerma”, u režiji Ljuboslava Majere, koja je bila produkcija Grada teatra.
-Uvijek mi je zanimljivo to povezivanje klasike i današnjeg vremena –kaže Torbica u razgovoru za “Pobjedu”, koji je upravo za režije djela dramskih i književnih velikana posljednjih godina dobijao prestižne nagrade. – Ono što ja pokušavam jeste da što sporednije, a ne aktuelizacijom, spojim klasiku i dovedem je u odnos sa današnjim vremenom. To bi, zapravo, značilo, da ovo povezivanje nije tematsko, ili nije nužno tematsko, čak ni problmsko u nekom ključnom smislu, nego je ono pitanje potrebe. A pitanje potrebe je za mene danas dopuštanje emocija, dopuštanje da se bude čak i patetičan, ako je potrebno, ne mislim pežorativno, i da se bude sentimentalan. Zapravo, da dozvolimo da nešto što je eterično i poetsko, a što već po sebi ima prašinu koju mu je bacio naš savremeni cinizam, da se ta prašina skloni i da poeziji damo šansu. Zato je Lorka danas tu.
Izjavili ste da danas preovlađuje cinizam. Kolika je uopšte snaga emocija, i u našim životima, i na sceni, ako nas savremeno društvo uči da su osjećanja suvišna i beskorisna?
-Mislim da je snaga emocija u ljudskom životu, a na sceni posebno, velika. Ali, ono što mi jesmo napravili sami sa sobom i jedni pred drugima jeste, da smo opseg emocija skratili i smanjili na asplutno najmanji broj. Danas je cinizam preovladavajući u svima nama, pa i u meni, i on nam diktira da ne budemo iskreni, da ne budemo patetični, da ne budemo naivni, i da ne pokazujemo emocije ni onda kada ih imamo. Mi, zapravo, civilizacijski potiskujemo emocije, kao što izvodimo našu civilizaciju u šoping molove i počinjemo gubiti razliku od kulture do kulture, tako standardizujemo i čovjeka u opsegu njegovih emocija i onog što bi on morao misliti, osjećati, govoriti i htjeti.
Lorkin svijet i njegovi junaci puni su sudbinske tragedije čovjeka, njegovog srca, i surovog okruženja koje ljudima nameće svoja pravila. U kojoj mjeri smo i mi određeni takvim svijetom, i kako se izdići iznad njega?
-Lorka nam, prije svega, s tugom i poezijom govori o tragičnim događajima, kod njega nema ni osude, ni moralne pouke. Stvarnost tragedije sagledava kao pjesnik, koji je svjestan njene neminovnosti. On nam ne daje recepte šta i kako, nego se jednostavno izdiže iznad bilo kakve ovodnevne ili bilo kakve moralnosti ili mišljenja, i sudbinu, tragediju, ili kako god, sagledava pjesnički, govoreći da je, nažalost, ta tragedija jednostavno proces života. Naravno da nam on vrlo nježno i pjesnički daje do znanja da se stvari iza te jednostavne priče događaju po principu opet nekog mladog kapitala i interesa. Ali, on samo, zapravo, kaže da je nekad strast takva i tolika da ne želi da rizikuje da bude racionalna, i ne želi da rizikuje da ne odživi ono što zaslužuje, pa makar to bilo u jednoj jedinoj noći, kao što vidimo u “Krvavim svadbama”. U našem svijetu, izbor se uglavnom svodi na to da li želimo da budemo iskreni i emotivni, ili želimo da budemo uspješni. I mi biramo tu drugu opciju – budi uspješan, bez obzira na druge kvalitete i stvari koje posjeduješ. To je danas neka primarna vrijednost, a govori samo o tome koliko mi, na ovom našem podneblju, ni poslije tolikih ratova i tragedija nismo izgradili društva pravih sistema vrijednosti. I naravno da ćete onda birati nešto što je mjerljivo u decimalima, a to je budi uspješan, odnosno, da to još destiliramo, budi bogat i moćan.
Publika koja poznaje vaš rad mogla je da vidi da ste “Krvave svadbe” uradili možda najminimalističkijim sredstvima, za razliku od nekih drugih vaši predstava. Da li je sam tekst zahtijevao tu vrstu pročišćenosti?
-Uz otvorenu scenografiju čistih geometrijskih oblika i linija, minimalne rekvizite, i odsustvo svakog realističkog detalja, ja sam zaista uradio najminimalističkiju predstavu do sada, i odlučio sam je tako napraviti zajedno sa svojom ekipom. Jer, Lorkine “Krvave svadbe” su složene u svojoj gradivnoj osjećajnosti, u neprestanom radu i neminovnosti tragičnog fatuma, i smatrao sam da bi to ovakvim scenskim minimalizmom trebalo da istaknemo. Lorka ne piše složeni dramski sklop, i njegov sklop događaja u “Krvavim svadbama” mogao bi se svesti na siže od dvije rečenice. Ali, u tako ogoljenom, ali vrlo živom i višeslojnom tkivu ima mnogo simbolističkih detalja, mnogo motiva koji mogu i preopteretiti predstavu u tom pokušaju da se rekonstruiše i oživi Lorkin svijet.
Koliko je Lorka, zapravo, bio izazovan za rad?
-Bio je izazovniji utoliko što princip događaja koje ostvaruje Lorka počivaju na nečemu drugom, nego što je to uobičajeno u drugim dramskim tekstovima. Dakle, nemate tu vrstu dramskog razvoja kod Lorke, ona je hronika, ali ta hronika leti, vi niste ni svjesni tog vremena, ono prođe za tren. Imate činjenicu da se dva oponenta u tekstu, Leonardo i Vjerenik, nikada ne sretnu ni u jednoj sceni, osim u onoj u kojoj se dogodi ubistvo. Morate shvatiti, dakle, da putujete kroz nešto gdje principi naše pažnje i interesa počivaju na nekim drugim, a ne na dramskim sklopovima, i morate pronaći neke druge izvore i učiniti poziv drugim centrima kod čovjeka kako da se otvori predstava.
Šta je ono što je vas lično i ljudski možda najviše uzbudilo u toj Lorkinoj fatalnoj ljubavnoj priči, u kojoj muškarac i žena zarad samo jedne noći strasti založe čitav život?
-Ja ovaj tekst i ne ne znam objasniti van ličnog, a to je jedno duboko osjećanje tragedije koje, zapravo, nije locirano, i nije indukovano, nego je upravo to, pjesničko – iznad sudbine, znajući da je čovjek, nažalost, i tragičan, znajući da je čovjek, nažalost, i zao, i da je, nažalost, i krvnik. Tu dimenziju, koju kad čitate Lorkin tekst ne morate u prvu ruku ni ugledati, ni shvatiti, a ona zapravo pokazuje po kom principu on pomiruje čovjeka sa događajima ili sa tragedijom, a ne regrutuje ga na novi bijes. Lorka nas spušta u jedno područje veće istine od one koja postoji na našem vlastitom atlasu naše civilizacije.
Vaše predstave su karakteristične po angažmanu – da li pozorište danas ima obavezu da nas podsjeti na vrijednost emocija, zapravo, ima li pozorište uopšte neki zadatak?
-Teatar nema nikakve obaveze, kao što nema ni bilo kakvu dogmu. Ipak, duh vremena, sposobnost da se ono artikuliše i izdigne u logičan oblik kreacije, nešto je što pozoriše, kao i bilo koju drugu umjetničku disciplinu, čini važnom i nužnom. U tom smislu, ako je autor, onaj koji stvara odan sebi, iskren pred izazovom vremena i prostora u kojem obitava, angažman mu nije nešto najvažnije, nego nešto neminovno.
R. Baković
12.08. – Pobjeda