Iako ne pripadam ljudima koji za sebe traže previše potvrde u svojoj okolini, pa time ni nagrade ne vidim kao obavezujuće i pretjerano poželjne, priznajem da one ponekad bivaju važne kao priznanje za urađeno ili kao podstrek za tek planirano. Isto tako mislim da je nagrada „Stjepan Mitrov Ljubiša“ u Crnoj Gori stekla zaslužujući odjek, a stalno širi svoj značaj i u regionu – kaže u initervjuu za „Dan“ Vladislav Bajac, laureate prestižne književne nagrade „Stjepan Mitrov Ljubiša“.
Zaista sam ponosan na činjenicu da sam se upisao među neprikosnovena imena književnosti koja su nosioci ove nagrade. No, nagrada je prije svega eho: za samog pisca Ljubišu i njegov književni doprinos našem jeziku ima još prostora za isticanje. Ako mi ne zamjerite za sljedeće poređenje: i ja sebe i dalje vidim kao pisca iz sjenke (ne onog koji drugima anonimno piše knjige! već javno – za druge), čime osjećam neku posebnu tananu bliskost sa ovim vrsnim pripovjedačem. Sa druge strane, nemam pravo na primjedbe: ja sam u drugim domenima kulture veoma aktivan, pa se i tu mogu pomalo mjeriti sa Ljubišom, kao osobom enormne energije i upornosti koje proizilaze iz ubjeđenja – kaže književnik Bajac.
- Vaš autobiografski roman „Pucanj u prazno“ ima snažan odjek kod čitalaca, ali i na ovdašnjoj književnoj sceni. Kako se u Vama začela sama ideja o ovoj knjizi?
– Ona se krčkala, da ne kažem dinstala, u meni decenjama, a da toga nisam bio ni svjestan. Pošto je u knjizi primarno riječ o 1984. godini kao okidačkoj, mogao sam je lako i zaboraviti. Srećom, sačuvao sam brdo materijala iz tog vremena i iskustva. Ispostavilo se da skoro, pa manijakalno sakupljanje podataka ima svoje opravdanje u njihovoj upotrebi: mnogo toga od tih činjenica pojavljuje se u knjizi. Za pisanje djuela „Pucanj u prazno“ sam se odlučio relativno skoro kada sam se lomio između nje i jedne kompoziciono i tematski primamljivije. Ova je „pobijedila“, između ostalog, i zato što sam bio željan prisjećanja o dobrim vremenima koje bih podijelio sa još nekim.
- Oblikovanje ovog djela je uticalo na promjene, možda čak i lomove u Vama, kao njenom tvorcu. Kako ste doživljavali sopstveni odraz u njoj?
– Evo kako je još „pobijedila“ onu drugu: prisjetio sam se ulaska u sopstvene tridesete godine života. Bila je to lična prekretnica – koju profesiju ću odabrati kao primarnu i u kom pravcu će mi život ići dalje. Naime, ja sam sa osamnaest godina objavio zbirku pjesama i ubrzo zažalio: nisam bio zadovoljan. Poslije toga sam bio novinar i urednik u raznim medijima, od tada revolucionarnog „Studenta“, preko Radio Beograda i časopisa „Haiku“ za istočnu kulturu, do radija „Studio B“ i tamošnje škole novinarstva koju sam osnovao i vodio, a potom u „Politikinoj“ kući sa Pecom Popovićem vodio magazin „Rok“. Prestavši da pišem književne radove, „trenažu“ u literaturi sam održavao prevodeći onu sa engleskog jezika. Tek petnaest godina od prve knjige pjesama, 1988. objavio sam istovremeno zbirku haikua i zbirku priča. Doduše, u tajnosti sam više godina pisao svoj prvi roman „Knjigu o bambusu“, koji sam objavio godinu dana kasnije. Ovaj preokret se, dakle, dogodio poslije iskustva sa Amerikom, i time je to iskustvo uticalo na sav moj budući život. A što se tiče sopstvenog odraza u „Pucnju u prazno“, mnogo godina kasnije sam shvatio da je ona važna za mene lično jer sam tada prerastao u neku tzv. ozbiljnu osobu: i ja sam se mijenjao kao i ondašnje države – junakinje knjige, Jugoslavija i SAD.
- Sam naslov romana ima duboku simboliku i može se tumačiti na mnogo načina. Kako ga Vi tumačite. U času kada se „izdvojio“, kako se „čitao“ u Vama?
– Teško pitanje. Namjerno sam odabrao ovaj naslov zbog svoje višeznačnosti. Želio sam da svakom čitaocu ponaosob ostavim slobodu tumačenja. U samoj knjizi sugerišem razna značenja kada se bavim odnosom i promjenama engleskog i srpskog jezika, a to je zapravo čitav jedan lingvistički sloj u njoj. Ja sam ga možda najviše učitao kao – promijašaj.
- Ono što ovom djelu daje posebnu vrijednost, snagu ako hoćete, jeste briljatno „poigravanje“ žanrovima, tvorenje jedinstvene, upečatljive kompozicije koja nikog ne ostavlja ravnodušnim.
– Bio sam svjestan da, što se žanrovske odrednice ove knjige tiče, ona nije jednoznačna i jednostavna. Iako sam koristio elemente fikcije to jest romaneskne forme, ona se prelivala prvo u tzv. dokumentarističku prozu, pa u auto i meta fikciju, da bi se na kraju možda pretopila – istovremeno – u putopis, dnevnik i esej. A nije lišena ni poezije. Akademik, profesor dr Zoran Paunović nazvao je – totalnom knjigom. No, nisam je lišio priče i pričanja (po Andriću), a vodio sam računa da bude zanimljiva, intrigantna, i pomalo duhovita. U svakom slučaju, forma joj od samog početka do njenog kraja nije bila presudna. Uostalom, koliko puta smo i za naučne knjige pročitali preporuku ili pohvalu: „Čita se kao roman“.
- Vaš roman je autobiografsko djelo s jedne, ali i „hronika jednog svijeta“ s druge strane. Letimičan pogled samo na naslove udarnih vijesti (iz zemlje i svijeta), pogled kroz prozor na ulicu, te vreva oko nas glasna i nečujna mogu da naslute sasvim logičan i prirodan „nastavak“ ove Vaše knjige. Bila bi to po svemu sudeći jedna „nevesela“ hronika svijeta u kojem živimo i stvarnosti koja preti da posve izgubi boje. Ima li nade i u čemu je Vi pronalazite?
– Kao prvo, ja sam „Pucanj u prazno“ zaželio da napišem prizivajući vremena sredine 80-ih godina kao doba mogućih ostvarivanja snova u Jugoslaviji i Americi, to jest kao doba veselijih od ovih smutnih i tegobnih. Beograd i Njujork su u kreativnom smislu bili slični gradovi, pa i u mnogo čemu drugom, od arhitekture do stvaralačke energije. No, putujući kroz vrijeme unazad i unapred od te kobajagi orvelovske 1984, ja u knjizi pišem i o vrludanjima vjetrova u obje države: naslućuju se razočaranje, gromoglasne promjene, gubljenje lijepih iluzija i mudračkog utopizma. I evo, svijet je danas (opet) pred zidom konzumerizma i nesuvislog neoliberalizma. Optimizam vidim u istom tom zidu. Kako? Pa sličan takav se stvorio i 60-ih godina prošlog vijeka zasićenjem Zapadne civilizacije koja je dosegla granicu neke samodovoljnosti, ne znjući kako i kuda dalje. I onda su se pojavile nove, mlade generacije, otkrile filozofiju Dalekog istoka, muziku, drogu, slobodnu ljubav – ukratko – bit i hipi pokrete, i krenula u nepoznato. Taj nesigurni put iznjedrio je bogatu umjetnost i kulturološke promjene, optimizam i nekoliko decenija ostvarenih snova, kako na kolektivnom, tako i na individualnom planu. A onda je svijet opet zapao u sebični i primitivni ego-trip. Ljudska civilizacija umije i mora da se nadahnjuje novim idejama i novim ljudima i da uz njihovo vođstvo obnavlja svoju krvnu sliku. Pokazalo se da je to moguće; makar uz ograničeno trajanje, ali i ubjedljve rezultate. Na topografskom mikro planu, zar to ne pokazuju i zbivanja u Srbiji posljednjih mjeseci?
- Dosegli ste same vrhove na polju književnog stvaranja. Grandiozan uspjeh postigli ste i stvaranjem „Geopoetike“, izdavačke kuće koja već decenijama pleni i blista, posve se izdvojivši rafiniranošću, te profilom koji predstavlja sinonim za dobru knjigu, ali i istrajavanje uprkos svemu, trajanje… Kako kada se osvrnete unazad vidite put „Geopoetike“, a kako put Vašeg rada i stvaranja iste, borbe za njeno očuvanje sred svih nedaća koje su nas snalazile u vremenu iza nas?
– Hvala vam na komplimentu. Da, „Geopoetiku“ sam od početka vidio kao kulturološki projekat (ova riječ je nažalost postala estradna!), ili bolje – misiju. Takvom je i poslije više od 30 godina postojanja vidim i dalje. Moj lični entuzijazam, a ni mojih saradnika, nije opao. Samo sam razočaran u mnoge promjene oko sebe. Ali, čuvam se onoga „Ah, kako je nekada bilo!“. Hoću da kažem, pokušavam da budem objektivan i mijenjam (se) u skladu sa novim okolnostima, ali ne mijenajući osnove sebe svojih postulata. „Geopoetika“ je od starta imala samo dva zadatka: da ne propadne (s obzirom na svoju igru da poveže elitno i popularno) i da održi kvalitet. Za prvi znam da je ispunjen, a za drugi se nadam da jeste. Dakle, put izdavačke kuće vidim kao dosljednost i upornost. Da. Glavna riječ je „uprkos“ (ne inat). I naravno – ljubav prema književnosti i čitaocima.
A svoje pisanje vidim kao iskreni pokušaj da se mijenjam (bez obzira na onu floskulu da svaki pisac cijeloga života piše jednu te istu knjigu). Bio sam hrabar da se ne držim tzv. oprobanih uspjeha, već sam pokušavao da pišem isključivo ono što me je žestoko zanimalo i gdje sam vidio šansu da nešto novo o svijetu i sebi naučim. A imao sam sreće da to dijelim sa sličnomišljenicima u sopstvenom i u više od dvadeset stranih jezika, u više od stotinu izdanja svojih knjiga. To je neizmjerno bogatstvo. I da, doživio sam da mi se i poslije 35 godna od nastanka, neke od knjiga obnavljaju i zdušno čitaju. Za knjigu nema veće pohvale – od njenog trajanja. A ako ste tome još i sopstveni svjedok, šta više željeti?
- Na planu izdavaštva i borbe za knjigu vodite asocijaciju izdavača koja nastoji da se izbori za elementarna prava kada je knjiga u pitanju. Koje bitke sve vodite na ovom planu?
U Upravnom sam odboru UPIS-a (Udruženje profesionalnih izdavača Srbije) i UO Srpskog Pen centra (bio sam i njegov potpredsjednik). Nekada sam osnivao i Udruženje izdavača zajedničke nam države Srbije i Crne Gore, a i Srpskog književnog društva. No, više se ne bavim pionirski poslovima. Sada udarnički krampam u pokušaju da održim dostojanstvo izdavača i pisaca nasuprot neprijateljskoj državi koja kao da sve čini suprotno od onoga što joj je posao – da pomogne kulturi i književnosti.
- Međunarodni sajam knjiga u Beogradu uskoro mijenja svoju adresu (na žalost, nakon mnogih promjena nakon kojih je posve obezdušio). Kako vidite njegovu budućnost?
-Ja sam i u Odboru Beogradskog sajma knjiga. Doduše, posao Odbora je programske i tehničke prirode i nemamo uticaj na beskrupuloznu ideju izmiještanja kompleksa – a zapravo rušenja – Beogradskog sajma. No, možda se izdavači prije njega oslobode, no on od njih. Sajam knjiga je, nezavisno od ovih politički neshvatljivih ideja, već duže vremena u sadržinskim i drugim promjenama koje nisu za pohvalu. Prerastao je svoju logistiku, postao jedan vašar presličnih marketinških suviškova, biznisa i poklanjanja svega što knjige nisu. Mislim da ga čeka temeljna reorganizacija. No, ona bi trebalo da počne od samih izdavača, a ne znam jesmo li u ova sebična vremena ostali sposobni za kolektivan rad. Jedina utjeha su mi studenti. Kada u njihove zahtjeve ubacimo i poboljšanje položaja knjiga, bićemo jači.
- Na čemu trenutno radite? Pišete li?
– Na samom sam početku nove knjige, kada je prerano o njoj pričati. Mogu jedino da kažem da priželjkujem (odavno) da napišem knjigu sa temom ljubavi, ali se pribojavam. Ljubav i smrt su najčešće literarne teme, pa se onda neminovno priupitam šta li značajno na to još imam i ja da dodam?
- Šta čitate? Koje knjige preporučujete?
– Kao glavni urednik „Geopoetike“ čitam najviše dospjele rukopise. Mnogi od njih nikada ne vide svjetlost dana kao gotove knjige, nažalost (ili završe kod drugih izdavača). Strog sam urednik. Najmanje vremena imam za čitanje onoga što nije „posao“ čitanja, to jest onih već objavljenih i „za svoju dušu“, iako je urednički posao divan. No, obožavam i neke naslove svoje kuće, i onda kada su odštampani. Recimo, biografsko-proznu studiju Alberta Mangela „Majmonid – Vera u razum“ o misliocu iz 12. vijeka koji je još tada spajao hrišćanstvo, islam i judaizam. Ili knjigu u pripremi „Nacija okupana krvlju“ Pola Ostera o masovnim ubistvima u Americi. Tu je i više novih knjiga Džulijana Barnsa. Od „tuđih“ čitam „Roboti u srednjem vijeku“ i ljubavnu i filozofsku prepisku Hane Arent i Martina Hajdegera.
- Kako pišete, imate li neke svoje posebne rituale? (Ima pisaca koji pišu „u radno vreme,, od,,osam do tri,,, ima onih koji pišu samo ujutru, noću. Bila sam u prilici da razgovaram sa piscem koji nije mogao da piše a da ne obuče,,nešto plavo“… Imate li Vi neke Vaše rituale?
-Bojim se da sam prilično „dosadan“ sa ritualima: uglavnom ih nemam, osim potrebe za samoćom i tišinom. Puno istražujem pre pisanja, a zato pišem takoreći samo „jednu ruku“ knjige; kao da je već imam napisanu u glavi i bacam je na ekran. Pišem pre podne. Nekada sam, dugo, to radio uveče i noću. Ali, okolnosti i godine menjaju i ritam i rasporede. Rekao bih da pre imam jedan drugi problem: voleo bih da više pišem, ali ne uspevam. Izdavaštvo i „servisiranje“ drugih autora oduzimaju previše i vremena i energije. No, ne žalim. Sam sebi sam odredio tu uslovnu ravnotežu: izdavaštvo i javni angažman su misije, a pisanje je intima koja, doduše, kasnije postaje javna do neprijatnosti. Ali, posao književnosti je valjda nalik izvrnutoj rukavici. Lepoj – i sa lica i sa naličja.
- Nije Vas bilo skoro u Crnoj Gori, planirate li gostovanja, književne susrete u skorije vreme?
-Kao što znate, u goste se ne dolazi bez poziva. Za sada je dovoljan povod primanje nagrade u Budvi naleto. Isto mesto, Trg pjesnika Grada Teatra, bio mi je domaćin pre tri godine. Divno iskustvo sa šarmantnim ljudima! No, kao što znate, nova knjiga je uvek povod za dolaske, a sada je jedna od njih tu.
20.04.2025. – Mila Milosavljević
https://www.dan.co.me/