Često se pitamo na koji način, i treba li da festival bude u službi turizma, kako izgleda ta granica i gdje se nalazi. Naravno da to pitanje ima puno smisla, kada znamo koliki je značaj turizma za cijelu državu
Trideset deveti festival “Grad teatar” biće otvoren 1. jula predstavom “Moje pozorište” Ateljea 212 iz Beograda, koja je autorski projekat Borisa Liješevića. Festival, čiji program je ovih dana objavljen, trajaće 54 dana, i za to vrijeme biće prikazano 20 pozorišnih predstava, 8 koncerata, 15 književnih večeri i 2 likovne izložbe. Publika će prisustvovati izvođenjima na poznatim lokacijama u Starom gradu, kao i u amfiteatru manastira Stanjevići iznad Budve, na tvrđavi iznad plaže Mogren, te unutar hotelskog kompleksa Slovenska plaža. Tim povodom smo razgovarali sa direktoricom javne ustanove “Grad teatar” Milenom Lubardom Marojević, čiji je profesionalni život povezan sa ovim festivalom već više od dvije decenije.
Kakav je, po Vašem mišljenju, značaj ovog festivala za kulturni identitet Budve i Crne Gore?
Značaj je naravno mnogostruk, i dvosmjeran. Istorijski, koliko i estetski. Ovaj festival je nastao prije četiri decenije i osmišljen je po uzoru na slične koncepte u okruženju (Dubrovnik, Ohrid), a ovi opet po uzoru na još starije evropske primjere, festivale u Avinjonu i Edinburgu koji su pokrenuti praktično odmah nakon Drugog svjetskog rata, oba postoje od 1947. godine. Svi su oni zamišljeni kao festivali tzv. visoke kulture, sa akcentom na izvođačkim umjetnostima. Ako pogledamo današnju festivalsku sliku u Crnoj Gori, vidjećemo da je nakon “Grada teatra” osnovan čitav niz drugih festivala sličnog koncepta i trajanja, da je svaki razvio neke svoje osobenosti, ali se može lako zaključiti koliki je značaj tog prvog, za svoje vrijeme potpuno avangardnog projekta, za dalji razvoj crnogorske kulture. U drugom smjeru, možemo pratiti kako su Crna Gora i Budva kao grad uticali na svoj festival. U jednom trenutku on je prestao da bude republički odnosno državni prioritet, taj se fokus selio na druga mjesta, a festival je administrativno ostao vezan isključivo za grad. Istovremeno, grad se mijenjao toliko brzo i radikalno, da je i festival na sve to u hodu pronalazio svoje odgovore. Tako smo od ambijentalnog koncepta u kojem svako mjesto slobodno može postati prostor igre, od imperativa avangarde i “visoke” umjetnosti, došli do festivala na otvorenom koji pronalazi svoje scene tamo gdje je moguće, a koji je u pogledu elitizma prečesto u poziciji da se preispituje, pa čak i pravda. Pošto “nove nužde rađu nove sile”, mislim da je uz puno truda pronađena optimalna mjera u svemu ovome, u kojoj je festival sačuvao, kolokvijalno rečeno, prestiž koji se od njega uvjek očekivao, a da je taj prestiž ostao i formalan i sadržinski. Jer publika i dalje boravi kako u gradskom i istorijskom epicentru, tako i na iznova otkrivenim mjestima. Gledališta su intimni prostori, trgovi na kojima se razgovara, ili se pak ide u pohod na udaljene lokacije koje su prilagođene upravo za taj konkretan umjetnički događaj.
Kako pomiriti ukuse publike, posebno ljeti kada su svuda okolo dostupni komercijalni sadržaji? Čime se rukovodite prilikom selekcija?
Pomenula sam već pojam “visoke” kulture. Kada god osmišljavate i organizujete neki događaj, imate na umu jednog idealnog posjetioca, jednu zamišljenu osobu u publici za koju sve to radite. U našem slučaju je ta osoba na iznad svega svega radoznala. Iskreno mislim da je neophodno da umjetnost može da komunicira, naročito kod ovakvih poduhvata kakav je dvomjesečni festival umjetnosti u epicentru masovnih dešavanja. Ako nešto ne može uopšte da komunicira, onda teško da je adekvatno. Naravno da ne može svaki sadržaj komunicirati sa svakim, ali tu je upravo naš najdelikatniji i najvažniji zadatak. Publika želi i treba da bude “uvučena” u događaj, da doživi nešto što će nositi dalje sa sobom, i što će nastaviti da je intrigira kada ode dalje. “Grad teatar” je odnjegovao zahtjevnu i samosvjesnu publiku, čija su očekivanja slojevita i koju nije lako oduševiti. Zato baš ta publika, na drugoj strani, prepozna i zavoli autentične sadržaje, iza kojih stoje znanje i snažna inspiracija. Više nego na drugim mjestima, čini mi se, se raduje onome što bi Čehov nazvao “novim formama”. Tu negdje, između takvih očekivanja i želje da se uvjek ode još korak dalje, se kreću i naše selekcije pozorišta, literature, muzike i likovne umjetnosti.
Često se pitamo na koji način, i treba li da festival bude u službi turizma, kako izgleda ta granica i gdje se nalazi. Naravno da to pitanje ima puno smisla, kada znamo koliki je značaj turizma za cijelu državu. A odgovor je u tome da upravo ovakvi sadržaji čuvaju grad, kao destinaciju, ali i kao mjesto za život.
Moto ovogodišnjeg festivala je “Istina – mora – na sunce”. Zašto je baš to, da li se odnosi na nešto konkretno?
Postoji stereotipno očekivanje od ljetnjih festivala, koje uključuje sunce, more, komedije, lijepe slike i lakše note. Međutim, da bi sve to imalo smisla, da bi doprlo do srca ljudi i tu ostalo, da bi činilo ono zbog čega nam umjetnost jeste neophodna – mijenjalo svijet na bolje – mora donositi istinu. Mora se baviti temama koje nas dotiču, mora na otvoren i direktan način komunicirati sa svojim vremenom. To se može kroz savremena djela, ali itekako se može kroz riječi, note, slike i oblike koji su nastali bilo kada u prošlosti. To može kroz komediju, naravno, što je vjerovatno i najteže. Tome svjedočimo kad god vidimo i čujemo nešto što nas ozari, što nas direktno pogodi i u nekoj mjeri nas promijeni. To je ta istina. A to je istovremeno i suština umjetnosti. Ona mora “na sunce”, jer ako nje nema, nema ni autentičnog doživljaja.
Vjerujem da će se ta istina projaviti kroz mnoge oblike na ovom festivalu, od putovanja kroz grad i vrijeme u projektu “Nestvarni grad”, preko autorskih projekata, novih tekstova, sve do novih scenskih čitanja potvrđene literature. Od uzbudljive razmjene misli na Trgu pjesnika, sve do novih muzičkih izraza i formi. Taj moto ovogodišnjeg festivala smo preuzeli iz drame Dušana Jovanovića “Život provincijskih plejboja poslije Drugog svjetskog rata” na osnovu koje ovih dana nastaje predstava u režiji Ivana Penovića koja će premijerno biti izvedena 10. avgusta, upravo na jednom sasvim novom i alternativnom prostoru, u okviru hotelskog kompleksa Slovenska plaža, jer se i sam sadržaj ove komedije dešava u zamišljenom ljetovalištu. Poznajući poetiku Dušana Jovanovića, u ovom slučaju kao pisca, i Ivana Penovića kao reditelja, nema sumnje da će se u tom projektu takođe pojaviti mnoge istine.
Na koji način Vi lično doživljavate festival, da li više kao umjetnički izazov ili kao menadžersku odgovornost?
Za “Grad teatar” kao projekat kulture mogu reći da “navijam” od djetinjstva, onako strastveno kako se navija za neki sportski klub recimo. Pamtim različite faze njegovog postojanja, događaje i susrete sa autorima koji su promijenili živote mnogih od nas. Pažljivo slušam kritike i razgovaram o njima sa kolegama. Sve je to i izazov i odgovornost, a prije svega je životno opredjeljenje.
Govori se o festivalima od nacionalnog značaja. Zašto Grad teatar do sada nije dobio taj status?
U procesu je izrada nove uredbe o uslovima i kriterijumima za dodjelu statusa festivala i manifestacija od posebnog značaja za kulturu Crne Gore, koja će biti kompleksnija i jasnija od prethodne. Kada se taj proces završi, vjerujem da će festival “Grad teatar” uspješno konkurisati za ovaj status.
Članica ste borda direktora Evropske festivalske asocijacije. Šta to konkretno znači?
Festival “Grad teatar” je član ove asocijacije od 2020. godine, a pozvan je u nju na osnovu programa iz 2018. i 2019, s tim da se dalji festivali i aktivnosti naravno prate. Ovo udruženje postoji već 73 godine i među njegovim članovima su praktično svi najvažniji festivali umjetnosti za koje znamo i sa kojima bismo voljeli da se poredimo, ne samo iz Evrope nego i sa drugih prostora. Priznajem da sam i sama bila zatečena brzinom kojom je ovo što mi radimo kod kuće na tom nivou prepoznato i uvaženo. Čini mi se da smo mi unutar svojih malih kulturnih sistema većinu vremena toliko zaokupljeni svakodnevnim izazovima, konstantno pod lupom više ili manje relevantnih kriterijuma, neprekidno u kriznom menadžmentu koji je postao način života, da tek kad se obretemo u većem prostoru, sav taj veliki trud dođe do izražaja. Među nas osmoro koji od prošle godine činimo to tijelo, predstavljeno je osam zemalja, pored nas: Francuska, Italija, Holandija, Mađarska, Švajcarska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka. Konkretno, ta pozicija donosi ne samo daleko veći prostor za saradnju i razmjenu, već i neuporedivo veću i kvalitetniju vidljivost i mogućnost da se utiče na procese. U ovom trenutku festival i Budva kao grad učestvuju kroz EFA u dva projekta, od kojih će jedan biti realizovan na jesen nakon što prođe festivalska gužva, a drugi dogodine u maju. Kroz drugi projekat okupiće se u Budvi, u susret četrdesetom festivalu, oko 250 delegata Asocijacije, direktora i umjetničkih direktora festivala širom svijeta, kako bi se ovdje uz trodnevni program održala godišnja generalna Skupština, koja se inače svake godine organizuje na drugoj važnoj kulturnoj adresi širom evropskog kontinenta. Biće to prilika da se mnogi od naših uvaženih kolega po prvi put sretnu sa kulturnim potencijalom i ljepotama Crne Gore i Budve.
Sljedeće godine će se održati četrdeseti jubilarni festival. Kakvu budućnost želite za Grad teatar, šta biste voljeli da ostavite kao nasljeđe?
Vjerujem da će festival za tu priliku uspjeti da obezbijedi barem jedan veliki prostor na kojem će biti moguće prikazati neke zahtjevnije, monumentalnije programe, koje sada ne možemo. Isto tako mislim da treba nastaviti i dalje razvijati dramaturgiju manje dostupnih mjesta u koja publika stupa interaktivno, vođena pričom, kao što to sada radimo u projektu “Nestvarni grad” kojeg opet pominjem zbog toga što je pokazao koliko je ovakva forma pogodna za grad i festival, kao i to koliko publika u vrijeme digitalne interaktivnosti vapi za onom stvarnom, koju doživljava kroz susret i doživljaj u realnom vremenu. Pomenula sam na početku kako grad utiče na festival, budućnost tog odnosa je sigurno u obostranom prilagođavanju. Mnoge značajne teme i ličnosti iz budvanskog nasljeđa i kolektivnog sjećanja su obilježile neke od najboljih festivalskih projekata, sigurna sam da će ih biti još. Na drugoj strani su tu međunarodni projekti, kakve ćemo gledati i ove godine, i na kojima takođe definitivno treba istrajavati jer osvježavaju vidike i donose novu inspiraciju. Jubileji, naročito ovako veliki, su uvjek dobra šansa da se učine i neki veliki koraci kako organizacioni tako i autorski, pa vjerujem da ćemo se svi skupa potruditi da tako i bude.
Nenad Pavićević
14.06. – Vijesti.me