Jedna od glavnih tema je patrijarhalni pritisak i očekivanja koja se nameću ženama – kako da se ponašaju, kako da izgledaju, što da žele. Kroz rad na predstavi, ponovo sam se suočila sa tim koliko su žene uskraćene za slobodu da same odlučuju o svom životu, tijelu, izborima – kazala je Spaić
Predstava „Ovo nije zemlja za žene“, produkcija Grada teatra, u režiji Francuza Lorana Beržea, prema tekstu dramaturškinje Katje Faišku iz Portugala, premijerno će biti izvedena u portugalskoj Bragi 8. maja. Predstava inspirisana pripovijetkom „Skočiđevojka“ Stefana Mitrova Ljubiše će početkom juna biti izvedena u Monpeljeu, za jul je zakazana crnogorska premijera u Budvi, a u oktobru će biti odigrana u Zenici.
Glumica Mirjana Spaić kazala je za Pobjedu da se predstava bavi važnim temama.
– To su feminističke teorije, rodna ravnopravnost, pitanje patrijarhata, i to iz različitih kulturnih konteksta. Predstava sa sobom nosi duboku i jasnu poruku i postavlja se kao kritika društva koje nije u potpunosti inkluzivno, ravnopravno i pravedno prema ženama – istakla je Spaić.
Pored Spaić, glumačku podjelu čine: Anđelija Rondović, Milica Šćepanović, Milica Kekić-Martinović i Marija Liješević. Predstava je rezultat projekta ,,Sexual Theatre“, koji se realizuje kroz program Kreativna Evropa. Pored Grada teatra, partneri na projektu su i Bosansko narodno pozorište iz Zenice, Univerzitet Paul-Valéry Montpellier iz Francuske i Faz Cultura iz Portugala. Rezultat projekta, osim „Ovo nije zemlja za žene“, biće još tri predstave koje će biti prikazane tokom 2025. godine u ovim zemljama.
Spaić za Pobjedu govori o nazivu predstave, temama koje ona pokreće, sličnostima i razlikama sa pripovijetkom ,,Skočiđevojka“, porukama i emocijama koje bi željela da publika ponese nakon predstave…
POBJEDA: Predstava „Ovo nije zemlja za žene“ nosi snažnu poruku već u naslovu. Što za Vas simbolizuje taj naslov u kontekstu današnjeg društva?
SPAIĆ: Naslov se može interpretirati na nekoliko načina, a svakako se povezuje s društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim nejednakostima sa kojima se žene suočavaju i u savremenom društvu. U kontekstu današnjeg društva, simbolizuje brojne nepravde i prepreke koje žene svakodnevno doživljavaju, bez obzira na to koliko su napori za postizanje ravnopravnosti u posljednjih nekoliko decenija u nekim djelovima svijeta bili značajni. Iako su postignuti određeni pomaci u oblasti prava žena, ekonomske i političke participacije, ženska prava i dalje nijesu jednaka sa muškim u mnogim djelovima svijeta, a posebno ne u društvima koja kaskaju za redukovanjem patrijarhalne norme i strukture, kao što je slučaj sa Crnom Gorom.
Takođe, odnosi se i na postojanje i dalje prisutnog društvenog pritiska koji diktira što žena „treba“ da bude – pasivna, tiha, ljubazna, ona koja se ne buni, koja uvijek zadovoljava očekivanja društva, porodice i partnera. Stoga, žene često moraju da biraju između svojih karijera i ambicija ili uloga koje se od njih očekuju kao što su uloge majki, supruga, domaćica. Nažalost, žene koje uspiju da se oslobode tih okova i prevaziđu tradicionalne uloge često nailaze na otpor i kritike. Žene se ne mogu stavljati u poziciju druge klase, važno je izboriti se za jednak tretman, slobodu i mogućnost da postignu ono što žele, bilo da je to u ličnom, profesionalnom ili društvenom životu. „Ovo nije zemlja za žene“ je borba, jer istina je da dokle god postoji „zemlja koja nije za žene“, borba za prava žena nije završena.
POBJEDA: Koje teme tretira predstava, a koje su Vama lično važne?
SPAIĆ: Jedna od glavnih tema je patrijarhalni pritisak i očekivanja koja se nameću ženama – kako da se ponašaju, kako da izgledaju, što da žele. Kroz rad na predstavi, ponovo sam se suočila sa tim koliko su žene uskraćene za slobodu da same odlučuju o svom životu, tijelu, izborima. Odsustvo slobode je nešto što me duboko pogađa jer vjerujem da sloboda izbora mora biti osnovno pravo svakog ljudskog bića! Ali ono što me možda najviše pokreće u ovoj predstavi jeste ženska solidarnost. Taj trenutak kad žene prestanu da se posmatraju kao konkurencija i shvate da su jedna drugoj oslonac, saveznik i podrška. Vjerujem da prava promjena može doći samo kroz zajedništvo, kroz podršku, kroz to da stanemo jedna uz drugu, da govorimo, da djelujemo. Voljela bih da ovo bude poziv na buđenje, poziv da ne ćutimo, da tražimo bolje – za sebe, za druge žene, i za generacije koje dolaze.
POBJEDA: Kako ste doživjeli pripovijetku ,,Skočiđevojka“ S. M. Ljubiše, pisanu u 19. vijeku, i kako vidite njenu relevantnost i aktuelnost danas, posebno kroz prizmu lika koji tumačite i(li) cjelokupne ženske priče u predstavi?
SPAIĆ: Pripovijetka „Skočiđevojka“ je duboko ukorijenjena u društvenom kontekstu tog vremena, ali istovremeno nosi univerzalne i vanvremenske teme koje su relevantne i u savremenom društvu. U ,,Skočiđevojci“ Ruža donosi odluku da skoči sa litice, što postaje simbol otpora prema životu u kojem nema slobode i prava da upravlja sopstvenim izborima. Iako je napisana u 19. vijeku, njen glavni motiv – patrijarhalni pritisak na ženu da se podredi volji oca i društvenim normama – ostaje vrlo aktuelan. U tom periodu žena je bila nesamostalna i njena prava su bila potpuno podređena volji muškaraca, ali i svih drugih koji su u njenoj okolini (otac, budući muž, maćeha), stoga, kroz lik Ruže, možemo napraviti paralelu sa današnjim položajem žena, iako formalno ravnopravne, često nijesu u potpunosti slobodne u donošenju životnih odluka, jer i dalje postoje tiha društvena očekivanja koja ih „drže na margini“.
POBJEDA: Koje su sličnosti, a koje razlike između pripovijetke i predstave?
SPAIĆ: U oba djela žene se suočavaju sa pritiscima tradicije i kroz norme koje umanjuju njihovu slobodu. Njihov napor da zadrže pravo na svoju slobodu, čak i u okolnostima koje ih stavljaju u inferioran položaj, poput Ruže, koja nalazi izlaz iz svoje nesreće u tragičnoj smrti, žene u predstavi suočavaju se sa nevidljivošću, marginalizacijom i društvenim očekivanjima koja se često ne mogu promijeniti jednostavnim otporom. Međutim, u predstavi, postoji i momenat osnaživanja i otpora, što je suprotnost fatalizmu „Skočiđevojke“, dok Ruža ne nalazi izlaz i ne može da se oslobodi okova koje joj je društvo postavilo, žene u predstavi traže načine da izađu iz svog okvira i riješe svoje životne probleme, makar to značilo da moraju ispitivati i preći granice koje im društvo postavlja. Ove žene nijesu pasivne. Bore se za svoje mjesto u svijetu, za svoja prava, glasne su i jake u svojim htjenjima i to je njihov način otpora.
Da mlade žene preuzmu kontrolu nad svojim životima
POBJEDA: Koju poruku ili emociju biste najviše voljeli da publika, naročito mlade žene, ponesu sa sobom nakon gledanja predstave ,,Ovo nije zemlja za žene“?
SPAIĆ: Kao glumica, ali prije svega kao žena, voljela bih da publika nakon gledanja predstave osjeti i prepozna stvarnost u kojoj mnoge žene i dalje žive.
Muškarcima bih voljela da predstava otvori prostor za razmišljanje o tome kako mogu biti dio promjene, ne iz osjećaja obaveze, već iz empatije. A najviše bih voljela da mlade žene osjete moć, samopouzdanje i odlučnost da preuzmu kontrolu nad svojim životima, kao i da preispitaju ravnopravnost i slobodu, ne samo za sebe, nego i za druge, da se međusobno pomažu, podržavaju i inspirišu. Želim da shvate da njihov glas, izbori i borba imaju težinu i da, kroz zajedništvo i odlučnost, mogu ostvariti promjene koje nadmašuju generacije koje dolaze
Pobjeda.me/ 23.04.2025.